Razgovor s povjesničarom i istraživačem dr. sc. Mitjom Ferencom

Naša istraživanja idu mukotrpno, dva koraka naprijed, jedan korak nazad

Razgovarali smo s dr. sc. Mitjom Ferencom, redovitim profesorom na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani. Od 2004. godine bio je predsjednik, a od 2006. do 2008. potpredsjednik Saveza povijesnih društava Slovenije. Od 2009. do 2011. bio je predstojnik Odsjeka za povijest na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani.

Godine 2014. dobio je Zoisovu nagradu za značajna znanstvena postignuća u novijoj slovenskoj povijesti.

Od osnutka Komisije Vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja prikrivenih grobišta 1990. godine, njezin je član ili suradnik. Sam ili u koautorstvu objavio je 24 monografije te oko 160 rasprava i članaka, a iz ovog širokog opusa za temu našeg razgovora najvažnije je spomenuti istraživanja dr. sc. Ferenca koja se tiču poratnih ubojstava u Sloveniji 1945. godine. Od 2002. do 2009. godine vodio je projekt Evidentiranje prikrivenih grobišta u Republici Sloveniji, a od 2006. do 2009. i sondiranja, odnosno terenska istraživanja prikrivenih grobišta.

Rezultate je predstavio 2005. na izložbi i u knjizi Prikrito in očem zakrito. Prikrita grobišča 60 let po koncu druge svetovne vojne /Prikriveno i od očiju skriveno.Prikrivena grobišta 60 godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, te u monografiji Prikrita grobišča Hrvatov v Republiki Sloveniji/Prikrivena grobišta Hrvata u Republici Sloveniji/Hidden Croatian mass graves in the Republic of Slovenia (2007). O najtajanstvenijem i najskrivenijem grobištu u Barbarinu rovu u Hudoj Jami 2011. uredio je i u koautorstvu izradio opsežnu dokumentarnu knjigu Huda Jama. Skrito za enajstimi pregradami/Huda Jama. Skriveno iza jedanaest pregrada. Također je autor monografije Prekopi žrtev iz prikritih grobišč. 1990-2011/Iskopavanja žrtava iz prikrivenih grobišta. 1990. – 2011. (2013.) i Huda Jama (Grave Pit). Coal Mine Mass Massacre (2013.). Član je Povjerenstva za provedbu sporazuma između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o uređenju vojnih groblja.

dr. sc. Mitja Ferenc

Gospodine Ferenc, u zadnje vrijeme u Hrvatskoj se o Bleiburgu, na žalost, govori terminologijom koja kao da je prepisana iz memoara generala JNA Milana Baste, spominje se zasluženo kažnjavanje fašista i narodnih neprijatelja. Kako se slovenska javnost odnosi prema masovnim poratnim ubojstvima iz 1945. godine? Postoji li nužni minimum tolerancije za raspravu o toj temi?

Na žalost, moram primijetiti da vaš opis odnosa prema poratnim likvidacijama u Hrvatskoj vrijedi i za Sloveniju. Još prije 35 godina na početku rada Povjerenstva za prikrivena grobišta slovenske vlade, sukobljavali smo se s izvršnom vlasti. Istom onom koja nas je imenovala da radimo taj posao. Uvijek je bilo dva koraka naprijed, jedan korak nazad, uvijek smo se sukobljavali s vlastima koje su nam dozvoljavale manje ili više, a u početku su tolerirale samo simboličke manifestacije, površna sjećanja na žrtve, ne i konkretna istraživanja o žrtvama, okolnostima zločina, ubojicama, itd.

Devedesetih godina nije se faktički radilo ništa. Tadašnji predsjednik Povjerenstva, pokojni Viktor Blažič, puno je puta prijetio da će zbog onemogućavanja našeg rada dati ostavku. Nismo imali nikakve zakonske osnove za djelovanje, imali smo još zakone iz Jugoslavije, iz 1974. i još nešto o grobovima boraca NOB-a, ali nijedan od ovih zakona, naravno, nije ni spomenuo poratne žrtve. Kad se krajem devedesetih gradila autocesta pored Maribora, znalo se da će proći preko Tezna, i kad su došli do žrtava, istražni sudac je naredio ekshumaciju 70 metara i tamo je iskopano 1179 žrtava iz 70 metara širine cestovnog koridora. Zanimljivo, to je radilo slovensko poduzeće, koje je tražilo da mu država podmiri poprilično velike troškove ekshumacije. Država je pak odgovorila da to nije njezina stvar. To najbolje opisuje nemogućnost našeg rada u to vrijeme. Tek 2003. dobili smo Zakon o vojnim grobovima koji je barem spomenuo i ova prikrivena grobišta, ali nije dao mogućnost niti je naložio vlastima da se grobišta detaljno istražuju.

Nadao sam se da će stvari ići na bolje. Povremeno se činilo da zaista idemo naprijed kao npr. prije 20 godina kad sam imao priliku organizirati izložbu o poratnim zločinima pod nazivom Prikriveno i od očiju skriveno, na otvorenje koje je došao i tadašnji predsjednik Milan Kučan. Ako, međutim, pogledamo unatrag zadnjih deset godina, naročito ove godine kad slavimo 80 godina pobjede nad fašizmom i nacizmom, ali isto tako 80 godina od poslijeratnih likvidacija, imam dojam da bi nas se htjelo vratiti 40-50 godina unatrag, tamo u 70-te ili 80-te godine prošlog stoljeća kad se nije smjelo progovoriti o ovim zločinima, a oni koji su nešto progovorili, poput svojedobno u Sloveniji Edvarda Kocbeka ili Spomenke Hribar, odmah su bili kažnjavani. Danas se istraživače poratnih zločina ne kažnjava, ali nas se etiketira kao simpatizere okupatora, povijesne revizioniste, protivnike partizanskog pokreta i slično.

Travnja i svibnja ove 2025. godine, u danima kad smo se sjećali žrtava komunističkih nasilja, tj. u danima kad smo slavili 80. godišnjicu pobjede, nitko od odgovornih ljudi u slovenskoj vlasti (od predsjednika vlade, predsjednika parlamenta pa do predsjednice države) u prigodnim govorima nije naglasio da je u borbi protiv okupatora bilo revolucionarnog nasilja. Je li netko spomenuo da su se dogodili ratni zločini nasuprot ženevskim konvencijama? Je li se netko ispričao zbog zločina koji su se dogodili par tjedana nakon pobjede u ratu kad je oružje trebalo utihnuti, je li itko spomenuo da su oni koji su počinili te zločine trebali za njih biti sudski kažnjeni? Nigdje u javnosti nije bilo ni riječi o tomu.

Znači uskraćuje se pravo na grob i dostojanstveni javni spomen žrtava?

Konkretno mi se i sada sporimo s ministrom obrane Borutom Sajovicem koji ima nadležnost pomoći našoj Komisiji u vezi s pokopom 3450 slovenskih žrtava koje smo prije dvije godine ekshumirali u Kočevskom Rogu. Isto tako već osam godina se sukobljavamo s mjesnim vlastima i gradonačelnikom Zoranom Jankovičem (ljubljanski gradonačelnik op. E. K.) jer tražimo mjesto pokopa 52-ju ekshumiranih romskih žrtava od kojih su njih 26 bile djeca, a koje su po naredbi zapovjednika partizanskih snaga ubijene 17. svibnja 1942. Uspjeli smo postići to da, u spomen na taj događaj koji predstavlja jednu od najvećih likvidacija civila u ratu u Sloveniji, tog dana službeno komemoriramo Dan sjećanja na žrtve komunističkog nasilja. Na žalost, to je kratko trajalo jer sadašnja slovenska vlast je usred ovogodišnjeg komemoriranja poratnih žrtava, na izvanrednoj sjednici ukinula taj spomen dan. Međutim ni jedne ni druge žrtve i dalje ne možemo pokopati kako to dolikuje civilizacijskim i humanitarnim načelima.

Naprotiv, navedenih 3450 žrtava koje smo iskopali iz kraške iz jame ispod Macesnove Gorice na Kočevskom Rogu, donedavno su bile pohranjene u jednoj garaži u Kočevju. A onda je krajem ožujka ove godine ministar obrane ilegalno, suprotno dogovoru koji smo postigli s političkim strankama i udrugama potomaka žrtava, bez da bi obavijestio našu Komisiju koja je zadužena za pokop, premjestio vreće s posmrtnim ostatcima na drugu neprimjerenu lokaciju koja doduše jest na groblju, ali ti posmrtni ostatci i dalje nisu pohranjeni na dostojan način. Umjesto da se zadužilo izvršnu vlast da pronađe parcelu u državnom vlasništvu na kojoj bi osim grobova bilo podignuto i spomen područje svim slovenskim poratnim žrtvama. Potom je lijeva koalicija u parlamentu poništila peticiju kojom se državnu vlast pozivalo da izda osmrtnice žrtvama.

Sad mi se čini da smo u situaciji u kojoj nas i zbog samog spomena civilizacijskog i humanitarnog odnosa prema poratnim žrtvama, tj. zbog nastojanja da ove žrtve pokopamo dostojno kao što odlikuje svakom čovjeku, odmah proglašavaju onima koji traže prava za izdajice iz Drugog svjetskog rata. Znači, umjesto toga da se suočimo s ovim civilizacijskim i humanitarnim pravom za svakog čovjeka, mi odmah odlazimo u neku prošlost, u retoriku izdajica i pravednika i zaboravljamo osnovna civilizacijska načela. I zato sam i bio u Europskom parlamentu i prosvjedovao zbog takvog odnosa države ne samo prema žrtvama nego i njihovim srodnicima koji očekuju da će 80 godina nakon što im je država likvidirala očeve, djedove i tako dalje, bar sada 80 godina kasnije udovoljiti njihovim željama da njihovi najbliži budu dostojno pokopani.

U Hrvatskoj se stalno se govori da je uzrok poratnih likvidacija ono što se događalo u Drugom svjetskom ratu. S obzirom na žestinu etničkog i građanskog sukoba koji je bjesnio u NDH moglo bi se razumjeti da je nakon rata došlo do nekakvog sporadičnog nekontroliranog razračunavanja, ali ovako opsežno i organizirano "industrijsko" ubijanje kakvo je uslijedilo u zadnjim danima Drugog svjetskog rata i nakon njegova završetka, navodi na zaključak da su motivi ovih ubojstava bili puno širi i da nemaju nikakve veze s osvetom.

Nasuprot tomu u Sloveniji kao nacionalno homogenoj zemlji nije bilo etničkih sukoba, nije bilo niti velikih oružanih borbi tijekom rata, jer nijedna od sedam mitskih ofenziva nije bila na slovenskom teritoriju. Isto tako slovenske protukomunističke snage, s obzirom da je skoro sva vlast u vašoj zemlji bila u rukama okupacijskih sila, koliko mi je poznato, nisu sudjelovale u provedbi rasne politike i s tim povezanim zločinima.

Možete li nam reći kakav je bio Drugi svjetski rat u Sloveniji, koliko borbi i žrtava je otprilike bilo te zna li se ugrubo tko je odgovoran za koliki broj žrtava tijekom rata? Koliko se može pripisati okupatorima, koliko kolaboracionistima, a koliko slovenskim partizanima?

Nije bilo velikih ofenziva, to je razlika u odnosu na druge jugoslavenske pokrajine, ali naravno bilo je stanovitih borba. Točno ste rekli da je Slovenija okupirana.

Sjeverni dio, područja Štajerske, Koruške i Kranjske, okupirao je i sebi formalno priključio Treći Reich, iako to zbog različitih uzroka u stvarnosti nije u cijelosti provedeno. Zato što su te pokrajine priključene tadašnjoj Njemačkoj, na tom području nije ni moglo biti kolaboracije jer je vlast izravno pripadala Reichu. Posljedica takvog statusa je da su Slovenci mobilizirani u njemačku vojsku. Rijetki koji nisu bili mobilizirani, otišli su u partizane, ali općenito, u tom sjevernom dijelu Slovenije nije bilo velikih bitaka sve do 1944. godine kad je na to područje došla 14. slovenska partizanska divizija.

Nasuprot tomu, u južnom dijelu Slovenije, gdje je do 8. rujna 1943. bio talijanski okupator od početka je bilo otpora, borba, postojao je slobodni prostor. Talijani su u južnim dijelovima Slovenije i Dalmaciji proveli Rošku ofenzivu što je rezultiralo uzimanjem talaca, odvođenjem ljudi u koncentracijske logore u Italiju i Kampor na Rabu. Ipak, Talijani nisu bili tako ekstremni kao Nijemci koji su htjeli iseliti jednu trećinu svih Slovenaca, što su drastično napravili na granici s Italijom i Hrvatskom, otkud je iseljeno 37 000 Slovenaca a na njihova imanja naseljeni Nijemci iz Kočevja, Bosne i Hercegovine, ali i iz daljih krajeva poput Besarabije, Bukovine, Dobrudže. Da zaključim u Sloveniji nije bilo tako velikih bitaka poput onih na Neretvi, Sutjesci i tako dalje, jer kod nas je bio malo drukčiji otpor nego što je bio u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.

Slovenija je prije 20-25 godina započela rad na popisu žrtava Drugog svjetskog rata u našoj zemlji. Po starom popisu koji je objavljen 1964. bilo je 60 tisuća žrtava, a prema novom popisu koji je dostupan na internet stranici SIstory (www.sistory.si) i koji sadrži sve osobne podatke o žrtvama i načinu njihove pogibije, taj je broj povećan na preko 100 tisuća poginulih. Popis se i dalje dorađuje i moguće je da će na njemu biti i ponekih dvostrukih unosa, ali nedvojbeno nam daje bolju sliku ratnih stradanja u Sloveniji. Od ukupnog broja ubijenih, petnaest tisuća su stanovnici Slovenije koji su likvidirani u poraću. Od ovih petnaest tisuća, najveći broj njih tj. četrnaest tisuća, bili su pripadnici slovenskog domobranstva, a ostali, njih nešto više od tisuću, bili su civili. Posljednja masovna likvidacija Slovenaca za koju znamo bila je sredinom siječnja 1946. u Slovenskoj Bistrici, gdje smo 2001. godine ekshumirali 431 žrtvu iz prostora tvornice Impol.

Imamo i prebrojane žrtve tijekom rata. Broj žrtava (vojnika i civila) koje su u tom vremenu likvidirali partizani, bio je dva puta veći od broja partizana i njihovih suradnika koje su likvidirale slovenske protukomunističke snage.

Znači, 6400 ljudi likvidirale su partizanske jedinice, a protukomunističke snage likvidirale su 3200 slovenskih partizana i njihovih suradnika. Međutim, kada je riječ o žrtvama, moramo uzeti u obzir i suradnju antikomunističkih snaga s okupatorima i, posljedično, žrtve koje se pripisuju okupatoru, ali uz suradnju ovih snaga.

Unatoč takvim brojkama u Jugoslaviji je bila na snazi službena i za potrebe ishođenja što veće ratne odštete, višestruko prenapuhana laž da je u toj državi u ratu stradalo milijun i sedamsto tisuća ljudi, s tim da u te žrtve nije uračunana niti jedna osoba koju su ubili pripadnici Titove vojske u poraću. U sklopu toga su i nakon rata doneseni propisi, cilj kojih je bio izbrisati sve tragove masovnih pokolja. I zato nismo znali za zločine koje sada znamo.

Nas starije naraštaje u školi su učili da su famozna lijeva skretanja, što je u stvari eufemizam za revolucionarni teror, vremenski bila ograničena na kraj 1941., početak 1942. te dio 1942. godine i da su bila prostorno ograničena na Crnu Goru, dio istočne Hercegovine i još manji dio Srbije koji je bliže spomenutim krajevima. Međutim, očito su revolucionarni teror, odnosno lijeva skretanja bili nazočni već tijekom rata i u Sloveniji.

Naravno, jer to je u osnovi ideologije komunističke partije koje je bila predvodnik borbe protiv okupatora i podredila si sve ostale snage, recimo u našoj Osvobodilnoj fronti gdje su se uključili kršćanski socijalisti, pripadnici Sokola, kulturni djelatnici itd. Komunistička partija je bila u ilegali, bila je vrlo dobro organizirana, pod geslom borbe protiv okupatora imala je skriveni cilj: preuzimanje vlasti revolucionarnim nasiljem. I sve je išlo u tom smjeru. Nekad sporijim koracima, a nekad bržim. Godina 1942. bila je takva jer su Nijemci zapeli u Rusiji, talijanski vojnici u Sloveniji su se iz manjih krajeva povukli u veća mjesta, nastalo je vrlo veliko oslobođeno ozemlje koje je došlo skoro sve do Ljubljane. Mislilo se da brzo će doći kraj rata, komunisti su pomislili da je je došlo vrijeme kad trebaju brzo raditi...

Brzo uraditi ono što su učinili 1945. godine.

Da, tako je išlo. Onda se malo zalomilo, ali svejedno, u suštini učenja komunističke partije je uvjerenje da se nakon oslobođenja od okupatora, ali u manjoj mjeri i tijekom te borbe, provodi revolucija. Nama kao ljudskim bićima u 21. stoljeću teško je pojmiti da je u par poratnih tjedana 1945. došlo do logistički, tako teškog, zahtjevnog i masovnog zločinačkog pothvata...

Vratimo se istraživanju poratnih ubojstava, povremeno se srećom dogode i pozitivni pomaci u istraživanju?

Da, jedan takav pomak se dogodio kad je slovenski sud državi Sloveniji naložio isplatu troškova spomenute ekshumacije u Teznom, što je bio značajan presedan kojim je utvrđeno da je odgovornost za istraživanje grobišta na državi. Potom je lokalna vlast u Slovenskoj Bistrici vlastitom odlukom naložila ekshumaciju spomenutih žrtava iz tvornice Impol, nakon kojeg iskapanja je za određeno vrijeme stvoren pojačan senzibilitet za istraživanja poratnih ubojstava. Ta privremeno povoljna klima nam je omogućila da dobijemo dopuštenja za rad na izradi metodologije evidencije poratnih grobišta prema kojoj smo do danas zabilježili oko 750 stratišta. Od tog broja istraživanjima smo potvrdili njih 224, a djelomično ili u cijelosti istražili njih 102 iz kojih smo izvadili posmrtne ostatke nešto više od 9100 žrtava.

Razgovarao: Egon Kraljević