„Slika o idealnim 1980-ima koja se nameće u nekim medijima nema veze s onom s kojom se istraživač susreće u arhivskom gradivu; Hrvatska je 1982. gotovo bankrotirala“

Dr. sc. Davor Marijan, znanstveni savjetnik na Hrvatskom institutu za povijest jedan je od najproduktivnijih hrvatskih povjesničara. Objavio je 15 autorskih knjiga povijesne tematike i četiri u suautorstvu, među njima: „Smrt oklopne brigade“; „Bitka za Vukovar“; „Oluja“; „Slom Titove armije“; „Domovinski rat“; „Hrvatska 1989.-1992. Rađanje države“; „Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994“; „Rat za Bosansku Posavinu 1992. godine“.

Njegova najnovija knjiga „Hrvatska u Jugoslaviji 1980-ih. Lažna svijest i svjesna laž“ zaokupila je pozornost posjetitelja na predstavljanju na Festivalu knjige Matice hrvatske 6. lipnja i smatra se jednim od glavnih događaja toga festivala. S autorom, stručnjakom za suvremenu povijest, razgovarali smo o nekim temama kojima se bavi u najnovijoj knjizi.

U dosadašnjem istraživačkom radu bavili ste se uglavnom vojnom poviješću, konkretno Domovinskim ratom, njegovim glavnim dionicama. Zbog čega okret prema onomu što je prethodilo, Hrvatskoj u Jugoslaviji 1980-ih?

Počeo sam se poviješću baviti s temama iz Drugoga svjetskoga rata. Na te teme imam objavljenu jednu monografiju i, ako se dobro sjećam, pet članaka, te nedovršen rukopis o bitci na Sutjesci koji sam „privremeno“ prekinuo 1999. godine. Tko zna, možda ga u dogledno vrijeme i dovršim. Socijalizmu sam se intenzivno okrenuo prije sedam godina, kad sam tražio privremeni odmak od recentne hrvatske povijesti. Socijalizam me je zanimao i zbog toga što se Domovinski rat ne može razumjeti bez poznavanja razdoblja prije njega. Do ove knjige objavio sam 12 članaka na temu socijalizma, tako da nije u pitanju iznenadni zaokret.

Knjiga ima podnaslov „Lažna svijest i svjesna laž“. Sugerirate li već time da su te godine bile sve samo ne bajne, u kojima nisu – kako se medijski želi predstaviti – tekli med i mlijeko?

Osamdesete su godine krize, potpunoga sloma sustava. No i u najtežim vremenima nađu se osobe kojima je dobro, kojima teče med i mlijeko. To nije nikakva specifičnost Jugoslavije. Hrvatska je 1982. gotovo bankrotirala, povremeno su bila velika ograničenja u distribuciji el. energije, opskrbi naftom i nekim namirnicama, inflacija je na kraju desetljeća bila najveća na svijetu, štrajkova je bilo „bezbroj“…

Može li se reći: virtualna stvarnost suprotna je arhivskim nalazima?

Svakako. Slika idealnih 1980-ih koja se nameće u nekim medijima nema veze s onom slikom s kojom se istraživač susreće u arhivskom gradivu Saveza komunista i njegovih transmisija.

Za 30 godina slika socijalizma bit će još mučnija od one kojom danas operiraju povjesničari

Može li se to na neki način tumačiti pokušajem poticanja nostalgije za životom u bivšoj državi?

 Već godinama ne pratim ni javnu ni druge, nejavne televizije. No u Hrvatskoj me ništa ne može začuditi. Vid nostalgije postoji, vrlo je jak u dijelu medija koji danas imaju status mainstreama. No mislim da to nije mišljenje većega dijela stanovništva. Kod nas se zapravo radi o pokušaju utjecajnih pojedinca i skupina da današnjoj hrvatskoj formi dadnu jugoslavenski sadržaj. To jest nakaradno, no neki se zbog toga ne opterećuju.

Komu je danas svrha stvaranje iskrivljene slike o novijoj hrvatskoj prošlosti, kako kažete, bez premca u hrvatskoj suvremenosti?

Najkraće rečeno osobama koje ne mogu prežaliti slom Jugoslavije, koje se ne mire s hrvatskom državom koju proglašavaju propalim projektom, pri čemu zanemaruju da se „idealna“ Jugoslavija dva puta raspala, čemu nema pandana u suvremenoj europskoj povijesti.

Gdje ste našli glavni izvor građe, koliko ste radili na knjizi?

Knjiga je najvećim dijelom pisana na arhivskom gradivu iz Hrvatskoga državnoga arhiva, fondovima Centralnoga komiteta SKH i Predsjedništva SRH. Na knjizi sam intenzivno radio od 2018. s tim da sam desetak godina prije toga prikupio veću količinu dokumenata iz fonda CK SKH, tako da u ponovno istraživanje nisam kretao od nule. Partijsko je gradivo, usudim se reći, neiscrpno, a ja sam ovom knjigom samo zagrebao problematiku. U arhivu sam sigurno bio punu kalendarsku godinu (365 dana), pregledao sve sjednice CK SKH i njegova predsjedništva i istovjetno gradivo CK SKJ, više od 1200 sjednica uz niz drugih dokumenata. Zapravo sam napravio uvid u sam partijski vrh. Ne zaboravite da historiografija nije ni zagrebla u niže partijske razine, partijske transmisije, što političke što upravne, da nemamo uporabljivu povijest Partije, da nemamo ni jednu cjelovito obrađenu općinu u komunizmu. O represivnim tijelima da i ne govorim.

Što hoćete time reći?

Da smo zapravo daleko od razine na kojoj ćemo moći reći da mnogo toga znamo. Smatram da će za 30 godina slika socijalizma biti još mučnija od ove kojom danas operiraju povjesničari koji istražuju po arhivima povijest Partije.

U Polazištu knjige kažete kako ste planirali napisati knjigu o Hrvatskoj u Jugoslaviji od 1980. do 1990., o hrvatskoj šutnji. Zašto ste odustali od tog istraživanja, odnosno naslova?

Ma nisam odustao, ta je knjiga, odnosno njezin rukopis na lekturi. Kada sam poslao „Lažnu svijest“ u tisak nadao sam se da će knjiga o hrvatskoj šutnji biti objavljena do proljeća ove godine. No sve ide sporo, počevši od lekture. Knjiga bi najkasnije nakon godišnjih odmora trebala izići. „Lažna svijest“ nastala je neplanirana, htio sam obraditi neke bitne probleme i obrasce ponašanja u partijskoj državi da bi se razumjela čista politička povijest kojom se bavim u knjizi o hrvatskoj šutnji.

Zar se hrvatska šutnja, koja je bila uvijek za Partiju suspektna, može svesti samo na navedeno razdoblje, zar nije bila dominantna i u drugim razdobljima?

Pitanje šutnje jako je zanimljivo. Izraz „hrvatska šutnja“ udomaćio se zapravo za šutnju hrvatske Partije nakon čistki koje je izazvala 21. sjednica Predsjedništva SKJ u Karađorđevu. No u Hrvatskoj je stalno bilo pojedinaca koji su govorili, koji se nisu dali ušutkati i mnogi su zbog toga jako loše prošli. Poslije rata znalo se ostati i bez glave, a u „liberalizaciji“ s teškim zatvorskim kaznama. No stalno je bilo pojedinaca koji se nisu pokorili.

Partija je potkraj Drugoga svjetskoga rata i u poraću pobila sve što joj je smetalo, pa ozbiljnu ugrozu zapravo nije imala do svojega sloma

Knjiga je sadržajno podijeljena u osam cjelina: Avangarda i njezina država; Neprijatelji i opozicija; Nacionalno pitanje; Partija na idejnoj fronti; Partija, mediji i javno mnijenje; Sustav i kriza; Gospodarska kriza i Međunarodni položaj SFRJ. O svakoj cjelini, iznimno bogatoj pojedinostima, moglo bi se napraviti poseban razgovor. No recite nam kako se sustav nosio s neprijateljima i opozicijom? Tu bar nije bilo „lažne svijesti“? Tko su bili, prema partijskim izvorima, glavni neprijatelji socijalizma?

Neprijatelj je grubo bio dijeljen na unutarnjega i vanjskoga. Postojala je cijela skala naziva za unutarnjega neprijatelja. Partija se dobro namučila da izmisli nazive za te silne kategorije osoba koje iz različitih razloga nisu prihvaćale ateistički raj koji je ona stvarala na zemlji. Partija je potkraj Drugoga svjetskoga rata i u poraću zapravo pobila sve što joj je smetalo i moglo biti problem, pa ozbiljnu ugrozu zapravo nije imala do svojega sloma. U 1980-ima najozbiljniji je problem u ovoj oblasti bila pobuna Albanaca na Kosovu 1981. U Hrvatskoj su Partiji najveći problem bili nacionalisti, hrvatski dakako, jer se srpski nisu tako ni izbliza represivno tretirali. U Srbiji su to bili anarholiberali, poneki nacionalist i od 1984. kao posljednja uvedena kategorija – građanski desničari koji su najvećim dijelom zapravo bili nacionalisti, pa i šovinisti. 

S obzirom na medijsku buku, koliku su snagu protiv režima predstavljali nacionalisti?

Realno je snaga nacionalista bila mala, no režim je funkcionirao tako da od buhe radi slona jer bez neprijatelja nije ni mogao postojati. Odnos prema unutarnjemu neprijatelju mijenjao se tijekom vremena i posve je drukčiji bio na kraju desetljeća u odnosu na onaj na početku. Kada je srpski nacionalizam od ljeta 1988. počeo mijenjati ustavnu konstrukciju SFRJ, smirila se i hrvatska Partija u progonu hrvatskih nacionalista, i od tada daje veću pozornost srpskomu nacionalizmu.

No tretman ipak nije bio isti?

Unutarnji neprijatelj nije istovjetno tretiran u Jugoslaviji. Hrvatska i Bosna i Hercegovina bile su najrestriktivnije, a u Srbiji i posebice u Sloveniji prema unutarnjemu neprijatelju bili su osjetno umjereniji. 

Crkva je bila glavni protivnik iz jednostavnoga razloga što je bila organizacija, to nisu bili izolirani pojedinci

Glavni idejni protivnik Partiji, kako napominjete, bila je Katolička crkva?

Crkvu sam obradio u knjizi o hrvatskoj šutnji koja bi se trebala pojaviti za nekoliko mjeseci. O odnosu Partije prema Crkvi u 1980-ima objavio sam prije dvije godine u časopisu Croatica Christiana periodica poveći članak koji je dostupan na internetu. Crkva je SRH bila glavni protivnik iz jednostavnoga razloga što je bila organizacija, to nisu izolirani pojedinci, i koja je proslavom 13. stoljeća kršćanstva u Hrvata izišla izvan crkvenih zdanja u narod. To je Partiji strašno smetalo i do 1986. njihovi su odnosi povremeno bili iznimno napeti, da bi nakon smjene stare generacije komunista bili mnogo korektniji. Na samom kraju desetljeća Partija načelno nije smatrala da joj Katolička crkva radi probleme. To je tada radila Srpska pravoslavna crkva.

U ranijem odgovoru rekli ste kako se Partija nije libila likvidacija. No u knjizi se ne bavite posebno ubojstvima hrvatskih emigranta?

Bavio sam se temama kojima se bavio sam vrh Partije na svojim sjednicama. Obje knjige, ova objavljena i ona koja će biti uskoro, bave se zapravo Partijom. Želio sam objasniti što je Partija u 1980-ima na temelju njezinih sjednica i tema kojima se bavila. Emigrantima se po prirodi posla bavio Savjet za zaštitu ustavnoga poretka Predsjedništva SRH. No njegova je arhivska cjelina doslovno masakrirana i sastoji se za 1980-e od svega nekoliko kutija. Koliko vidim, nikoga u sustavu ne zanima tko je to i kada otuđio ili uništio. Ne treba zaboraviti da ni gradivo Republičkoga sekretarijata za unutarnje poslove SRH nije predano arhivu. 

Izrijekom kažete kako je Predsjedništvo CK SKH bilo stvarna Vlada, a CK zbiljski Sabor. Je li to bio obrazac svih socijalističkih država i čemu je u tim okolnostima služilo Izvršno vijeće i čak trodomni Sabor?

Predsjedništvo CK SKH bilo je izvršno-političko tijelo u kojem su se donosile sve bitne odluke. U nekoliko slučajeva pokazao sam da je bilo neusporedivo „teže“ od Predsjedništva SRH, što je zapravo i logično, jer kako kaže ona zgodna poštapalica, ustavi su pisani za Engleze, a Partija je živjela po svojem Statutu. Predsjedništvo CK SKH donosilo je odluke, a Centralni komitet ih je amenovao bez protivljenja. Uloga Izvršnoga vijeća zapravo je konkretan rad, ono je tehničko tijelo koje su po resorima ipak vodili stručnjaci.

Uloga Sabora bila je da potvrdi odluke Partije, često donesene iza zatvorenih vrata. U Predsjedništvu CK SKH bile su osobe različitih sposobnosti, od jakih pojedinaca kojima se ne može zanijekati veliko obrazovanje i znanje u svojoj struci, kao što je primjerice bio moj profesor povijesti Rene Lovrenčić, a s druge strane su bili politički „teškaši“ poput Jure Bilića koji je bio polupismena osoba, no u jednom trenutku 1982. – 1983. bio je i glavni funkcionar u Republici.

U knjizi donosite citate iz izvještaja sa zatvorenih sjednica Predsjedništva CK SKH koji su u pravilu predstavljali državnu tajnu. Imate li neki koji prema Vašemu sudu karakterizira duh vremena?

Doista ima „pikanterija“. U njim se nađu podatci koje zapravo gotovo da i ne možete naći drugdje, npr. da je obitelj Bakarić nakon Vladimirove smrti imala osmočlanu poslugu i na raspolaganju vozilo CK; da postoje granice do kojih su u sustavu mogla napredovati djeca ratnih protivnika, tj. da su postojale jasne granice moralno-političke podobnosti; da partijski vrh zna da je broj stradalih u Jasenovcu debelo pretjeran i slično.

Prva Jugoslavija nije se mogla nositi s nacionalnim pitanjem, a ni druga nije bila, kako kažete, puno učinkovitija. Je li to dovelo do raspada SFRJ, ili to što je sustav stalno perpetuirao krize iz kojih se u okolnostima partijske diktature nije mogao pronaći izlaz?

Smatram da je već prva Jugoslavija bila anakronizam kada je nastala. Na ruševinama Ruskoga, Austro-Ugarskoga i Turskoga Carstva nastaju nove, nacionalne države, a Jugoslavija je prema svojemu sastavu bila njihova minijaturna inačica. Komunisti su s administrativnom podjelom Jugoslavije na šest republika nacionalno pitanje proglasili riješenim i ravno dvadeset godina tu problematiku držali zatvorenom. No njihova su koncepcijska lutanja probleme nacionalnoga otvorila sredinom 1960-ih i pokušala ih riješiti daljom federalizacijom. Nacionalna politika samo je pokazala da su komunisti malo toga bili u stanju riješiti bez uporabe sile.

Tito je Jugoslaviju održavao diktaturom. Nakon njegove smrti ubrzao se njezin raspad, koji je proizveo mnoge žrtve na hrvatskoj strani zbog srpske agresije. Ne ćemo špekulirati, ali držim osnovanim pitanje: je li u temeljima Jugoslavije bio ugrađen nepremostiv nacionalni antagonizam, zbog velikosrpskoga projekta države, zasnovan na srpskoj dominaciji i nasilju?

Druga Jugoslavija bila je utemeljena na laži, prijevari i teroru, a to nisu zdravi temelji. A bez sile se Jugoslavija nije mogla održati. Godine 1991. vidjelo se da Jugoslavija i demokracija nisu kompatibilni, bez obzira na to što nas silni stručnjaci za Jugoslaviju upozoravaju, premda neki od njih u životu nisi ni ušli u Hrvatski državni arhiv. U drugoj Jugoslaviji Srbi su se najbrže snašli i dobrim ju dijelom shvaćali kao najveću Srbiju što je, naravno, antagoniziralo ostale narode i nacionalne manjine.

Zaključno: kad se odbace sve političke ispraznice i obmane koje su prekrivale svakodnevicu, kakav je bio položaj Hrvatske u Jugoslaviji 80-ih?

Ljudi su živjeli i u najgorim diktaturama. Jugoslavija je mnogima dala sve, to su najvećim dijelom bili komunisti i onaj sloj stanovništva koji je bio lojalan Jugoslaviji i o kojem se u partijskim dokumentima često govori kao o organiziranim socijalističkim snagama. Iz tih krugova dolaze tvrdnje poput one sarkastične koju je rekao jedan naš poznati glumac da ga ne muči nostalgija jer su to „bila stvarno mračna vremena“. Ljudi su dobivali stanove besplatno, proširenja za drugo ili treće dijete, išli su na ljetovanja besplatno, imali besplatno zdravstvo… Danas je očito svima puno bolje. Demokracija je čudo, manjina izabire stranku ili koaliciju koja se nameće većini i sastavlja vladu kojom vladaju „korporacije“. Takva mišljenja koja življenje svode isključivo na zadovoljavanje primarnih potreba, i to svojih osobnih, karakteristična su i za druge problematične države i režime. U konkretnom slučaju pokazuju da je nekima život u toj državi bio itekako moguć i unosan. No bit je u prosjeku i samo na njemu možemo dobiti utemeljenu sliku o jednom društvu, a ne isključivo na sloju kojemu je bilo dobro.

Gospodine Marijan, hvala na razgovoru!

Razgovarao: Marko Curać