Osvrt na rezultate predsjedničkih izbora

Kako je glasala domovinska Hrvatska najbolje se uočava na označenoj karti. Uz jedine prisutne crvene i plave boje, koje vjerujem ne treba objašnjavati, još je samo jedan kandidat većinski pobijedio u gradu Imotskom. Bio je to predsjednički kandidat dr. Tomislav Jonjić, koji je imao program i želju ozbiljno mijenjati društveno političko stanje u Hrvatskoj. Ipak, nemojte misliti da je Imotski čist kao suza... Odatle potječu i ortodoksni orjunaši, udbaši i sličan jugotalog... Dakle, njegova nadmoćna pobjeda u njegovom rodnom gradu govori puno toga.

Za razliku od Tomislava Jonjića koji je prešao magičnu liniju od 5 posto sveukupnih glasova birača, što pak reći za Miru Bulja, gradonačelnika Sinja s osvojenih ukupno 3,82 posto. U njegovom rodnom gradu potukao ga je do nogu Zoran Milanović. Sinjani štuju i mole se Gospi Sinjskoj, ali ipak premoćno glasuju za ortodoksnog komunista, ateista. Nažalost, isto je bilo i u drugim vjerničkim mjestima, u Mariji Bistrici, u Ludbregu, na Trsatu…

Sada se po raznim grupama i mrežama širi teška apatija, razočaranje i nevjerica. Najčešće se vide savjeti ogorčenih duša, bojkotirat ću idući drugi krug izbora, bojkotirat ću i ubuduće, ne ću više izlaziti na izbore... Je li to rješenje, je li to ispravan stav? Ne, nije! Smatram da je naša građanska, ako baš želite i vjernička kršćanska dužnost obvezno izaći na izbore. Domovina je okvir u kojem smo dobili život, nasljeđujemo naše vrijednosti, a država nam daje i neke povlastice, napr. besplatno zdravstveno osiguranje, školovanje, opću sigurnost pa je naša građanska dužnost da uzvratimo izlaskom na izbore. S moralne kršćanske strane Isus nam je poručio: „Caru carevo, a Bogu Božje” (Mt 22,21), dakle tog bi se načela vjernici (ali i svi ostali) trebali sjetiti i pridržavati u raznim situacijama unutar političke zajednice, pa tako i prilikom obaveze izlaska na birališta.

No što činiti kad nam se ponuda na glasačkom listiću iz bilo kojih moralnih načela, ne sviđa? Osim dvije (ili više) ponuđenih opcija, postoji uvijek i treća mogućnost – poništiti listić. Zašto? Zato, jer je to također način izbora i biranja, svakako moralniji od bojkota izbora. Jer, ako se ne slažem sa zlom, niti sa manjim zlom, onda se distanciram od oba zla ili onoga što nije moja moralna opcija. Kad bi na izborima bilo na primjer 30-tak posto (umjesto do 3%) nevažećih glasova netko bi se od onih u vlasti i glavnih medija, morao upitati ŠTO SE DOGAĐA?

A mora se konačno dogoditi PROMJENA IZBORNOG ZAKONA!!! To je opcija i cilj, koji će trajno riješiti primjenu manipulacija i očiglednih šibicarskih metoda prijevara birača od strane onih koji su na vlasti i kojima itekako odgovara da i u idućem mandatu ostanu na vlasti.

Već cijeli niz godina pišem i zagovaram promjenu izbornog zakona. I puno prije od po ministru Lovri Kuščeviću pokradenih i uništenih potpisa prikupljenih za referendum o promjeni izbornog zakona. Naravno, ni predsjednik vlade Andrej Plenković tu nije čist kao suodgovoran (ili možda čak i nalogodavac) te Kuščevićeve podvale.

Naime, prvi problem je u procjeni da više od 1 milijuna birača s pravom glasa razasutih diljem svijeta, koji svoje pravo glasovanja vrlo teško ostvaraju. Na predsjedničkim izborima održanim 29. prosinca 2024. godine, hrvatski birači su mogli glasovati u 38 država izvan Hrvatske, ali na svega 105 biračkih mjesta. U Bosni i Hercegovini na 42, a u Njemačkoj na 17 i to samo u većim gradovima. A poznato je da sada u Njemačkoj živi i radi dvostruko više naših ljudi nego što ih živi u cijeloj BiH.

Ostale države s hrvatskim biračkim mjestima uključivale su Australiju i Sjedinjene Američke Države samo sa 4 biračka mjesta, a Srbija i Italija s po 3 biračka mjesta, te Kanada, Austrija, Švicarska, Mađarska i Crna Gora s po 2 dva biračka mjesta. Po jedno biračko mjesto bilo je otvoreno u državama poput Slovenije, Irske, Velike Britanije, Rusije, Kine, Kosova i Turske. No malo ih je glasalo od onih mogućih, zbog nemogućnosti dolaska do birališta koja su udaljena od mjesta stanovanja i po nekoliko tisuća kilometara (Australija, Kanada, SAD). Imajmo na umu da su glasači u Hrvatskoj imali na ovim posljednjim predsjedničkim izborima na raspolaganju 6.755 biračkih mjesta. Kojeg li nerazmjera!? Dakle, hrvatski građani izvan Hrvatske nemaju isto ustavno pravo, kao građani u Domovini. I to se tako održava već više od 20 godina.

Drugi je problem u neodgovornosti needuciranih punoljetnih osoba. Primjerice u Jelkovcu, naselju sa preko 10 tisuća stanovnika u sastavu Sesveta, izašlo je na izbore svega 14 posto birača. Zašto? Zato što im je socijalna i moralna svijest na najnižoj razini u cijeloj Hrvatskoj. A dostupnih biračkih mjesta bilo je 3, sve u radijusu manje od kilometra. Porazno i zastrašujuće. Takve neodgovornosti doista je potrebno iskorijeniti zakonskim obveznim izlaskom na izbore - uz prijetnju novčane kazne. I druge zemlje to primjenjuju, kao napr. Argentina, Australija, Belgija, Brazil (i druge Južnoameričke zemlje), Grčka, Luxemburg, Švicarska, pa zašto ne bi to primijenila i Hrvatska.

U Zakon o izborima treba biti ugrađena i opcija elektroničkog glasovanja jer je preveliki broj naših ljudi s pravom glasa samo u posljednjem vremenu iseljen iz Domovine.

U konačnici zakon, dorade, amandmani zakona, ne bi trebali biti u ingerenciji trenutne vlasti, već na ustavnoj razini sudstva ili DIP-a, ili recimo nekog 'neutralnog' državnog tijela, nezavisnog poput DORH-a. Sve to uz redovito pročišćavanje liste birača od umrlih osoba... Naravno tu je i rasprava o predizbornim koalicijama, kao i propis o medijima, anketama i sličnih manipulacija u vremenu kampanja, jer sve to utječe na konačni pravedan izborni rezultat.

Međutim, oba su problema stvar za rješavanje vlade koja godinama ne želi promjene izbornog zakona. A izborni zakon je već 25 godina glavni hrvatski politički i ideološki problem. Plenković nelustrirani komunist, bivši član SKJ i Milanović nelustrirani komunist, također bivši član SKJ, u pogledu promjene izbornog zakona u fantastičnom su suglasju! Jer im zakon po kojem su došli na vlast izvrsno odgovara i nema razloga ni naznaka da bi ga željeli pravično promijeniti. Nažalost!

Sve to je primjer kako takva vlast mora otići, ili prekinuti manipuliranje s pravom hrvatskih birača. Nažalost, ova vlast ostaje već treći mandat, jer je zaustavila referendumsku inicijativu za promjenom izbornog zakona... Ali da dođe i vlast koja podržava Milanovićeva opet bi bilo to isto.

Zato je po važnim društvenim pitanjima i narodnim odlukama potrebna volja naroda i institucija lakog i brzog odlučivanja pomoću referenduma. Primjerice, kako to vrlo elegantno rješava Švicarska...

Kad se na Trgu bana Josipa Jelačića moli krunica onda se pojave bubnjari kao bukači bez razloga. A prevareni hrvatski birači imaju jaki razlog i mogli bi također otvoriti trajni prosvjed, izvjesiti transparent HOĆEMO PROMJENU IZBORNOG ZAKONA i bubnjati Plenkoviću dok se to ne ostvari.

Damir Borovčak