Digitalno ropstvo

Na summitu Ujedinjenih naroda 2024. godine države članice prihvatile su „Pakt za budućnost“, kojim se promiče izgradnja Digitalne javne infrastrukture (DPI). Službeno se govori o modernizaciji društva, no iza tog jezika stoji plan koji bi mogao trajno promijeniti odnos između čovjeka i vlasti. U središtu sustava nalazi se digitalni identitet – alat koji otvara vrata društvu potpune kontrole.

Digitalna infrastruktura počiva na trima elementima: digitalnom identitetu, programabilnim plaćanjima i razmjeni podataka između javnog i privatnog sektora. Time se cijeli život – zdravstvo, školstvo, bankarstvo, promet – premješta u digitalnu sferu. Bez digitalnog identiteta građanin ne bi mogao koristiti osnovne usluge ni ostvariti svoja prava.

Ono što se prikazuje kao „olakšavanje života“ zapravo znači ovisnost o tehnološkom sustavu koji pojedinac ne kontrolira. Kada tehnologija postane posrednik između čovjeka i stvarnosti, ona mijenja i sam način mišljenja: čovjek prestaje vjerovati vlastitim osjetilima, a počinje vjerovati ekranu.

UN, Svjetska banka, WEF i G20 planiraju do 2030. uvesti digitalne identitete u sve države. Projekt „50-in-5“ predviđa da se u pet godina barem jedan element DPI-ja uvede u pedeset zemalja. Na papiru riječ je o „digitalnoj inkluziji“, a u praksi o globalnoj centralizaciji podataka i moći.

U Velikoj Britaniji već se uvodi obvezni digitalni identitet. Svi bi osobni podatci – zdravstveni, financijski i biometrijski – bili pohranjeni u središnjem sustavu kojim upravljaju nadnacionalne vlasti. Takav model otvara put društvenoj kontroli sličnoj kineskom sustavu „društvenog kredita“, gdje se gubitkom bodova gubi pristup osnovnim uslugama. Slični projekti testiraju se u Kanadi, Švicarskoj i Australiji.

Ni Europska unija ne zaostaje. Prijedlog Europske komisije poznat kao Chat Control predviđa obvezno skeniranje privatnih poruka na aplikacijama poput WhatsAppa i Signala, pod izlikom „borbe protiv zlostavljanja djece“. Time se ruši načelo privatnosti i otvaraju vrata masovnom nadzoru. Sve poruke mogle bi biti čitane i pohranjene, a jednom otvorena „stražnja vrata“ mogu iskoristiti i političari i hakeri. Povijest pokazuje da se sve što je tehnički moguće – prije ili kasnije zloupotrijebi.

Istodobno, Europska središnja banka priprema digitalni euro, koji bi trebao biti u potpunosti uveden do 2030. godine. Kada se gotovina ukine, a svaka transakcija postane digitalni trag, građanin gubi zadnji prostor anonimnosti. U kombinaciji s digitalnim identitetom, takav sustav omogućuje potpunu financijsku i političku kontrolu.

Svi ovi procesi dio su šire vizije Agende 2030. U tom konceptu „održivosti“ svaki građanin postaje podatkovni zapis, a pristup društvu ovisi o algoritamski definiranoj „pouzdanosti“. Tehnologija tako ne mijenja samo politiku nego i antropologiju: čovjek prestaje biti subjekt koji odlučuje, a postaje objekt koji se nadzire.

Na prvi pogled, digitalna infrastruktura izgleda kao modernizacijski projekt. No iza paravana učinkovitosti gradi se globalni mehanizam nadzora u kojem sloboda više nije pravo, nego dozvola sustava.

Ako digitalni identitet postane preduvjet za život u društvu, tada ćemo, u pokušaju da život učinimo jednostavnijim, zapravo pristati – na digitalno ropstvo.

Davor Dijanović