„Hrvatske građane ne zanima propala komunistička ideologija, presvučena u moderno anacionalno ruho, nego jaka hrvatska država i konkretni odgovori na egzistencijalna pitanja i sigurnosne izazove“

O pitanju priznanja Palestine, koje bučno najavljuju neke lijeve stranke na početku jesenskoga zasjedanja Hrvatskoga sabora, vrlo oštroj retorici predsjednika države, stranaka ljevice, posebno Možemo u povodu posjeta Hrvatskoj izraelskoga ministra vanjskih poslova, razlozima izraelsko-arapskoga sukoba na Bliskom istoku, zatim forsiranju podjela u hrvatskom društvu, o ljevici koja je zaoštrila ideološku retoriku nakon Thompsonova zagrebačkoga koncerta, razgovarali smo s hrvatskim zastupnikom u Europskom parlamentu Tomislavom Sokolom.

Kako gledate na inicijativu hrvatskoga predsjednika u svezi s priznanjem Palestine, kao i na reakciju na posjet izraelskoga ministra vanjskih poslova Zagrebu, posebno saborske zastupnice Sandre Benčić, koja je na konferenciji za novinare izjavila kako je Andrej Plenković primanjem izraelskoga ministra vanjskih poslova „svrstao svoju Vladu uz bok Vlade Benjamina Netanjahua koja provodi genocid nad civilnim stanovništvom Gaze, a time što se slika i prima jednog od kreatora genocidne politike postao i suučesnik onoga što se radi civilnom stanovništvu Gaze“?

Europska ljevica već dugo generira atmosferu histerije vezanu uz Gazu, a hrvatska se idealno uklapa u tu priču. Predsjednikovo inzistiranje na priznanju Palestine bez uvjeta zanemaruje jasne okvire koji su sadržani i u dokumentima Europskog parlamenta, da prekid vatre može biti održiv samo uz hitno oslobađanje talaca i raspuštanje Hamasa, jer teroristička organizacija ne može biti partner u miru. U tom je svjetlu posjet izraelskog ministra Zagrebu legitimna suradnja sa saveznicom koja se brani od terorizma, pri čemu Hrvatska inzistira na zaštiti civila u skladu s međunarodnim humanitarnim pravom, a posebno na tome da se civili ne rabi kao 'živi štit', što nažalost Hamas radi u Gazi. Dio političara u Hrvatskoj, poput Sandre Benčić i stranke 'Možemo', svodi kompleksan sukob na performativnu politiku s puno teških riječi, ali bez odgovora na ključna pitanja: koga točno priznati, kako osloboditi taoce i kako osigurati da teroristička organizacija ne upravlja tzv. Palestinom. Time oni zapravo relativiziraju odgovornost Hamasa i zanemaruju sigurnosne implikacije islamizma, na koje kontinuirano upozoravam u Europskom parlamentu. Osim toga, treba podsjetiti i na kriterije državnosti koji uključuju teritorij, stanovništvo, učinkovitu i neovisnu vlast koja poštuje međunarodno pravo i sposobnost uspostave međunarodnih odnosa.

Jesu li po definiciji države po Vašem mišljenju ispunjeni uvjeti za priznanje Palestine?

Danas tzv. Palestina ne ispunjava navedene uvjete. Gaza je pod Hamasom, Zapadna obala pod Fatahom, izbori nisu održani gotovo dva desetljeća, a institucije nemaju demokratski legitimitet. Zato je stajalište da Hrvatska nema temelja za priznanje u ovom trenutku i pravno i politički utemeljeno.

U Europi su neka mišljenja da bi priznanje Palestine moglo zaustaviti stradanje civila. Je li takvo uvjerenje utemeljeno?

Ideja da bi samo priznanje Palestine zaustavilo stradanje civila nije utemeljena. Dok Hamas drži taoce, rabi civile kao živi štit i upravlja Gazom kao teroristička organizacija, nikakvo formalno priznanje ne može promijeniti stvarnost na terenu.

Kako gledate na prijedlog – kako bi se omogućila sigurnost za Izrael i sigurna sadašnjost i budućnost za sve Palestince – dvodržavnoga rješenja koje je spomenula u svojem govoru predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen u godišnjem izvješću o stanju Unije?

Dvoodržavno rješenje izraelsko-palestinskog sukoba, koje se desetljećima spominje, može biti cilj, ali nije ostvarivo u okolnostima u kojima ne postoje palestinske institucije s demokratskim legitimitetom i jamstva da uništenje Izraela nije politički program palestinskih vlasti. To je temeljni preduvjet bez kojeg nema ni mira ni stabilnosti.

Ponekad se stječe dojam kako se hrvatska ljevica nije odmakla od manihejskoga pogleda nekadašnje nesvrstane politike na izraelsko-arapski sukob...

Ono što ljevica, koja najglasnije traži priznanje Palestine, previđa jest upravo ta stvarnost. Cijeli sukob se pojednostavljuje i svodi na sukob dobra i zla gdje dobro, po njima, isključivo predstavljaju Palestinci, što je iznimno daleko od istine.

Glavni je problem u genocidnoj islamističkoj ideologiji prema kojoj ne će biti mira dok se cijeli svijet ne podredi islamu

Prije dva desetljeća Izrael je Palestincima prepustio Gazu. Što je na kraju rezultat toga?

Izrael se 2005. povukao iz Gaze i prepustio tamošnjim Arapima da upravljaju sami sobom. Nakon 18 godina tog upravljanja i milijarda dolara donirane pomoći izvana, pokazalo se da su cijelo vrijeme, umjesto izgradnje funkcionalnoga društva, potrošili na kopanje tunela, nabavu raketa i pripremanje pokolja Izraelaca koji se dogodio 2023. Drugim riječima, očito je da među Arapima tog područja ne postoje dovoljno jake političke snage koje bi bile spremne na trajni mir, a to pogotovo nije Hamas. Na posljednjim je izborima provedenim 2006. na palestinskim područjima pobijedio Hamas, uključujući i najveći dio Zapadne Obale! Dakle, očito je da su tamošnji problemi puno dublji od crno-bijelog svijeta koji nam prezentiraju mainstream mediji. Podsjećam da su okolne arapske zemlje u samom početku 1948. neuspješno pokušale uništiti Izrael. Da su Arapi dobili taj rat, s velikom vjerojatnošću mogu pretpostaviti da bi se dogodio genocid nad Izraelcima. Jaser Arafat je 2000. u Camp Davidu odbio ponudu koja je uključila stvaranje palestinske države.

U čemu je po Vašem mišljenju glavni problem?

Temeljni problem u svemu ovome jest genocidna islamistička ideologija prema kojoj ne će biti mira dok se cijeli svijet ne podredi islamu. Posljedice njezina uvoza kroz masovnu imigraciju vidimo u zapadnoj Europi, u kojoj u vrijeme Božića duge cijevi moraju čuvati crkve od terorističkih napada, gdje se žene u mnogim dijelovima više ne mogu šetati noću bez straha. Nažalost, svojom politikom demonstriranja protiv Izraela zajedno s islamistima te podrškom masovnom nekontroliranom uvozu imigranata s Bliskog istoka, europska ljevica pokazuje se kao glavni problem, što ljudi u Europi sve više vide. Zato se ne treba čuditi jačanju desnice u EU i očekujem da će se taj trend nastaviti.

Nedopustivo je da se govornica Europskog parlamenta rabi za diskreditiranje Hrvatske zbog tobože povijesnog revizionizma

U hrvatskom medijskom prostoru i političkoj areni u posljednje vrijeme stvara se pomalo shizofrena situacija. Na sve se načine pokušava izazvati dublje društvene podjele. Je li to samo radi pokušaja promjene vlasti?

Očito je da određene interesne skupine u medijskom i političkom prostoru žele generirati podjele, pri čemu se gotovo svaka vanjskopolitička ili sigurnosna tema rabi za unutarnjopolitičke obračune. Time se svjesno potiče atmosfera društvenog sukoba. Jedan od ciljeva svakako jest pokušaj slabljenja Vlade od strane razbijene opozicije koja je izgubila politički identitet. Osim toga, kroz ideološke narative želi se oslabiti i jedinstvo Europe u suočavanju s globalnim sigurnosnim prijetnjama. Posebno je nedopustivo da se u takve svrhe rabi i govornica Europskog parlamenta. Svjedočili smo tome i nedavno kad je zastupnik iz SDP-a pokušao diskreditirati Republiku Hrvatsku iznoseći neutemeljene optužbe o povijesnom revizionizmu, a to, nažalost, za naše ljevičare nije prvi put.

Oprostite, što prekidam misao, ali možete li reći o kome je riječ?

Marko Vešligaj. Slični obrasci bili su prisutni i kada je Hrvatska ušla u Schengen, kada su nevladine organizacije povezane s platformom 'Možemo' lažno optuživale hrvatsku policiju za kršenje međunarodnog prava. Time se ne štiti demokracija, nego se ruši ugled vlastite države. Zato je važno jasno razlikovati legitimnu političku raspravu od namjernog poticanja društvenog sukoba. Demokratska debata gradi zajednicu, dok stalno sijanje nepovjerenja i lažnih optužbi razara temelje društvene stabilnosti i sigurnosti.

Dok se Europa suočava s globalnim prijetnjama u Hrvatskoj se dio političke scene bavi unutarnjim obračunima i demoniziranjem vlastitih građana

Jesensko zasjedanje Hrvatskog sabora po svemu će obilježiti nastavak sukoba oko ideoloških tema, pojačanih nakon zagrebačkoga Thompsonova koncerta. Kako se na to gleda iz perspektive Strasbourga i Bruxellesa?

Jesensko zasjedanje Hrvatskog sabora, po svemu sudeći, obilježit će nastavak sukoba oko ideoloških tema. Vidljivo je da ljevica sve snažnije potencira takve rasprave, a poseban okidač bio je zagrebački koncert Marka Perkovića Thompsona. Na tom se skupu okupilo gotovo pola milijuna domoljuba koji su došli u miru i zajedništvu, s ponosom na hrvatsku državnost i slobodu. Umjesto da se vidi kao autentičan izraz narodnog zajedništva, ljevica je u tome prepoznala gotovo egzistencijalnu prijetnju.

Zašto?

Zato što se neki od njih nikada nisu do kraja pomirili s činjenicom da je hrvatska država nastala u Domovinskom ratu i da je za većinu građana vrijednost slobode duboko ukorijenjena. Njima, kojima je Hrvatska nametnuta, takav je koncert podsjetnik na poraz onih ideologija i bivših uređenja za kojima i dalje potiho žale, konkretno komunizma i Jugoslavije. Umjesto da prihvate demokratsku stvarnost i zajedništvo naroda, oni pokušavaju ideološkim sukobima cijepati društvo i nametnuti osjećaj krivnje onima koji se ponose svojom državom. Dok se Europa suočava s globalnim prijetnjama: od trgovinskih ratova, preko ruske agresije na Ukrajinu, do islamističkog terorizma i sigurnosnih prijetnji na Bliskom istoku, u Hrvatskoj se dio političke scene bavi unutarnjim obračunima i demoniziranjem vlastitih građana. To nije znak snage, nego slabosti i samo dodatno pokazuje da se dio ljevice bavi politikom podjela umjesto politikom odgovornosti.

Ukratko, lijevi kulturni, obrazovni, medijski establišment je u panici. Oni su do sada imali golemu moć i kroz neformalne instrumente društvenog utjecaja de facto su sebe stavili u položaj arbitra koji odlučuje što je društveno prihvatljivo, a što nije. Tako su svakoga tko ne misli kao oni etiketirali kao ustašu ili povijesnog revizionista, ili jednostavno dehumanizirali, hadezeovce praktično proglašavali neljudima, i slično. Sada su u strahu jer osjećaju da gube tu kontrolu i da velika većina Hrvata više nije briga za njihove gluposti i jugomitove kojima nas maltretiraju desetljećima.

Zar mnoge komentatore i analitičare koji crtaju hrvatsku zbilju u sivim i crnim bojama, pišu ili govore o „oživljavanju ustaštva“ nije nedavno „spustio na zemlju“ ministar Božinović, ustvrdivši u intervjuu jednim novinama kako nema govora o buđenju fašizma u Hrvatskoj, nego da je riječ o reciklaži starih političkih igara te da trebamo obrazovanje, zajedništvo i prestanak parazitiranja na toj temi?

Točno tako. Ministar Božinović je vrlo jasno rekao ono što mnogi građani osjećaju, da u Hrvatskoj nema govora o buđenju fašizma, nego je riječ o stalnom recikliranju starih političkih igara kojima se pokušava održavati klima podjela. To je postalo gotovo predvidiv obrazac. Kad ponestane argumenata ili stvarnih rješenja, poseže se za floskulama o „oživljavanju ustaštva”. Takva retorika ne samo da vrijeđa zdrav razum, nego i parazitira na povijesnim traumama, umjesto da društvo usmjerava prema budućnosti. Upravo zato je Božinovićev poziv na obrazovanje, zajedništvo i prestanak parazitiranja na toj temi toliko važan. Hrvatska je danas članica EU i NATO-a, država koja se temelji na vrijednostima slobode i demokracije. Oni koji stalno prizivaju duhove prošlosti, zapravo se boje snage nacionalnog ponosa i uspjeha moderne Hrvatske.

Kao zaključak: može li se istraživanje Eurobarometra od početka rujna koje je naručio Europski parlament smatrati najboljim odgovorom ideološki nabrijanoj oporbi?

Da, upravo se tako može gledati. Istraživanje Eurobarometra jasno pokazuje da građani Hrvatske vide smjer zemlje i članstvo u EU puno optimističnije nego što to prikazuje ideološki nabrijana oporba. Većina građana smatra da Hrvatska ide u dobrom smjeru, dok čak 79 posto njih prepoznaje koristi članstva u Europskoj uniji. To su podatci koji otkrivaju nerazmjer između stvarnih stajališta građana i slike beznađa koje pokušava stvoriti dio oporbe. Građane ne zanima propala komunistička ideologija, danas presvučena u moderno anacionalno ruho, nego jaka hrvatska država i konkretni odgovori na egzistencijalna pitanja i sigurnosne izazove, upravo ono što Eurobarometar pokazuje da im je prioritet.

Gospodine Sokol, hvala na razgovoru!

Razgovarao: Marko Curać