Opušten u razmišljanjima na novu godinu i blagdan Sv. Bogorodice Marije dohvatih u ruke nedavno nabavljenu knjižicu fra Zvjezdana Linića: Očenaš (Teovizija, Zagreb 2005.). O molitvi Očenaša do sada nisam razmišljao na način dubokog promišljanja značenja svake riječi, jer su mi se same po sebi činile dovoljno jasnim. Vjerujem da mnogi poput mene slično misle, kako je u toj molitvi sve jasno. Ipak nije tako. Isus je Očenaš izrekao prije svog dragovoljnog pohoda na muku i ostavio nam je kao pouzdan zagovor Ocu. Katolički vjernik bezbroj puta u životu izgovara riječi Očenaša, ali čini li to rutinski ili dubinski? Rijeđe prodiremo duboko, razmišljajući o detaljima, u koje nas u stvari uvodi knjižica fra Zvjezdana Linića. On raščlanjuje sve poruke Očenaša, zajedno s uvodom, u četrnaest malih poglavlja.

 

 

Donosimo osvrt Damira Borovčaka na 12. prosinca 2007. godine objavljenu elektroničku knjigu autorice i članice Hrvatskoga kulturnog vijeća Mire Donadini pod naslovom "Konačište ljudskosti". Iz spomenutog osvrta izdvajamo: "Prekrasan uradak nove knjige Mire Donadini Konačište ljudskosti (elektronička knjiga u vlastitoj nakladi, Split, prosinac 2007.) plijeni pozornost na prvi pogled. Otvorite stranicu www.donadini.net i na njoj poveznicu-link na E-book Konačište ljudskosti. Ipak to je elektronička knjiga, koju nije moguće listati, no dizajnirana je tako da stvori dojam stvarne knjige. Konačište ljudskosti ima sve što i prava knjiga, osim mogućnosti opipa. Izvrsni majstor potrudio se oko patinastog papira, tvrdog uveza, zlatotiska, ukrasnih okova i oslikavanja. Ljepota korica, stranica i crteža ulijevaju dojam vrijednosti, što knjiga sadržajno i posjeduje, ali i žaljenje čitatelja što knjigu ne može držati u rukama. A sadržaj? On je već donekle poznat prijateljima web stranica Mire Donadini. No povezan i podijeljen u poglavlja, ukoričen u knjigu, postaje zanimljiv onima koji suosjećaju za bližnje u nevolji. Puno je tu odricanja i ljubavi, u kratkim proznim pričama ili lirskim suosjećajima prema potrebitima, umornima, onima na kraju puta, skrhanima nepravdama i nebrigama društva, zajednice, obitelji ili najbližih."

 

 

Ovogodišnje komemorativne svaćanosti u Vukovaru otvaraju stare, ali nažalost i posve nove nepravde. Sramotne su nedavne blage i oslobađajuće presude Haškog suda odgovornim zapovjednicima JNA za genocid u Vukovaru. Sramotno je i to da general Veljko Kadijević, odgovoran po zapovjednoj odgovornosti za JNA zločine, nije zajedno sa Blagojem Adžićem završio u Haagu, već mirno i nesmetano dijeli intervjue iz Moskve. Sramotno je i to da su srpski koljači za svoja zločinačka djela u tzv. SAO krajini i Srbiji dobili status heroja, te su nagrađeni raznim povlasticama, činovima, pravima na stan, pravima na automobil i odlikovanjima. Nedugo nakon osvajanja Vukovara Šljivančanina su generali Kadijević i Adžić promaknuli u čin potpukovnika. Ovih dana otkriveno je i postojanje srpske zlatne medalje »oslobodioca Vukovara 18.11.1991.«, za ubijanje civila, žena i djece. Medalja prikazuje žrtve agresije, a dokaz je planiranih pokolja i istrebljenja, za što se dodjeljivala neposredno nakon počinjenih zlodjela. Njezina vrijednost bila je velika čak do 10 tisuća njemačkih maraka, piše Večernji list.

 

 

Razne novinarske analize vukovarskih presuda nisu se ni stišale, kad se ovih dana na Interliberu u Zagrebu pojavila bivša glasnogovornica haškog tužiteljstva Florence Hartmann sa svojom knjigom Mir i kazna. Ustvrdila je kako ideju o međunarodnoj pravdi treba spasiti (sic!). To je navodno bio glavni motiv pisanja njene posljednje knjige, čije je hrvatsko izdanje osobno predstavila. Teza knjige jest da su svjetske sile od odluke o formiranju Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju 1993. pa do današnjih dana radile na opstrukciji suda, kako bi skrile svoje političke dogovore sa zločincima. Knjiga ističe Carlu del Ponte i njezinu pozitivnu ulogu u traženju zločinaca, poput uhićenja Miloševića i traženja izručenja Karadžića i Mladića. I tu se u stvari krije podvala. Florence Hartmann govori pozitivno o svojoj šefici Carli del Ponte. Ona ne analizira del Pontinu odgovornost, od tamo gdje je sve počelo, od nepodizanja odgovarajućih optužbi za razaranje Vukovara, sve do nedavnih sramotnih haških osuda za zločine u tom gradu! Nakon imenovanja u kolovozu 1999. za glavnu tužiteljicu, Carle del Ponte 5. studenog dolazi u Zagreb i sastaje se s hrvatskim ministrom pravosuđa Zvonimirom Šeparovićem. Pri tom susretu ministar Šeparović predaje joj opsežnu dokumentaciju o srpskim napadima na Vukovar i Dubrovnik, te optužne prijedloge protiv šestorice najodgovornijih za zločine u tim gradovima. Između ostalih, predlaže da se podignu optužnice protiv generala Blagoja Adžića i Veljka Kadijevića. Tim povodom zamjenik tužiteljice Graham Blewitt izjavio je da jedino tužiteljica sama može odlučivati hoće li ili ne započinjati istragu, te dodao da čak ni sudsko vijeće u Hagu ne može izmijeniti odluku tužiteljice da vodi neku istragu. Del Ponte je tada u Zagrebu novinarima izjavila da njezin prioritet ostaje dovršetak istrage zločina počinjenih u Hrvatskoj u 1991. i 1992. Bilo je to prije nego je započela kampanju optužbi protiv Hrvatske, zbog vojno-redarstvenih akcija oslobađanja od agresora. Očito da se njezin prioritet naglo promijenio, jer je u stvari postala sastavni dio onoga što Hartmann naziva opstrukcijom pravde.

 

 

Hrvatsko društvo glazbenih teoretičara pokrenulo je manifestaciju Dani teorije glazbe kojom se svake godine u mjesecu listopadu, predavanjima i promocijama knjiga iz Biblioteke Društva skreće pozornost na teoriju glazbe. Ovogodišnji 3. Dani teorije glazbe, protekli su u znaku knjige Ludwiga Prautzscha "Ovime stupam pred Prijestolje tvoje"-figure i simboli u posljednjim djelima Johanna Sebastiana Bacha, i predavanja -  Simbolika u glazbi, a uz to predstavljena je i knjiga "Osnove teorije glazbe" Tihomira Petrovića. 23. listopada, u prostorijama Gradske knjižnice Grada Zagreba na Svačićevom trgu prof. Tihomir Petrović održao je još jedno iz niza vrlo zanimljivih predavanja o simbolici brojeva, oznaka biblijskih psalama, teoriji figura i simbola u posljednjim djelima Johanna Sebastiana Bacha. Istaknuo je veliku genijalnost J.S. Bacha u igri brojeva povezanih s njegovim djelom, te Bachovo veliko poznavanje Biblije i usmjerenost i opredjeljenost prema Bogu kao svom Stvoritelju. Uz kraći slikovni osvrt s predavanja, slijedi sažetak uvodnika iz najnovije knjige Ludwig Prautzsch: "Ovime stupam pred Prijestolje tvoje "(HDGT, Zagreb 2007.). Predavanje je vrlo poučno za glazbene stručnjake, no zanimljivo i za ljubitelje klasične glazbe i katoličke laike, a isto tako za osobe sklone brojčanoj simbolici.

 

 

Započeli su predizborni skupovi, poput putujućih cirkusa i pokazivanja 'zlatnog teleta'. Političari ponovno uz zabavu, nude lažne nade i licemjerna obećanja svojim biračima. Ujedno Vjesnik od 18. rujna donosi članak o saborskim predizbornim aktivnostima pod naslovom »Izborni zakon ne smije se dirati«, u kojem se otvara pitanje mogućnosti ponovne promjene Ustava, temeljem prijedloga kojim bi se ukinula zastara za kaznena djela počinjena tijekom pretvorbe i privatizacije, te za ratne profitere. Iako je još davno bilo nužno radikalno promjeniti Izborni zakon, ali prije svega ukinuti obezvrijeđeni sustav stranačkih lista na koje kandidate postavljaju isključivo stranačke vrhuške. S tim se stranačkim listama omogućava privid demokracije, a u stvari provodi se manipulacija pojedinaca, uglavnom šefa stranke, koji određuje svoje buduće podanike. Tako se u većini stranaka i kasnije njihovih klubova zastupnika nameće uvjet poslušnosti, ovisnosti i bespogovornog glasanja u Saboru po diktatu jednog čovjeka. Taj sustav 'konsenzusa', koliko je možda bio opravdan u ratno vrijeme, sada sve više razotkriva sav jad i bijedu uloge saborskih zastupnika, šefova stranaka i političara.

 

 

Posredovanjem Glasa koncila (27. svibnja) doznajemo da je austrijski Kathpress javio da su u Rumunjskoj prvi put objavili popis žrtava komunizma. Navodi se "Knjiga mučenika" s popisom 125 pravoslavnih, katoličkih i protestanskih kršćana koji su ubijeni zbog vjere, nakon uspostave komunističke vlasti. Rumunjski komunizam, koji se inače smatrao najokrutnijim i najpogubnijim režimom bivšega "crvenog" istoka Europe, bilježi dakle 125 žrtava zbog kršćanske vjere. A prikupljeni podaci o hrvatskim svećenicima, bogoslovima, redovnicima i redovnicama, kao žrtvama komunizma, pet puta su veći od rumunjskih! Poznat je poimenični podatak o preko 600 ubijenih hrvatskih katoličkih svećenika i časnih sestara iz vremena komunističkog režima. Ako je dakle u Rumunjskoj za vrijeme najokrutnijeg i najpogubnijeg komunizma u ime vjere stradalo 125 osoba, a kod nas stradalo više od 600 hrvatskih svećenika i redovnica, trebali bi se upitati, kakav je to bio Titov komunistički režim? Još dan-danas Titova se vladavina želi prikazati kao neki humani oblik komunističke ideologije, što naprosto ne odgovara istini. Treba napomenuti da su komunisti u Jugoslaviji bezdušno ubijali i dugo vremena poslije rata, a među mučeničkim žrtvama našlo se i tridesetak časnih sestara. Ubijalo se pod parolom "smrt fašizmu – sloboda narodu". Znači li to da su časne sestre bili fašisti i da je narod nakon njihovih pogubljenja postao slobodan?

 

 

Jučer je u Pastoralnom centru sv. Juraj u Đurmancu održana tiskovna konferencija povodom dovršetka spomen crkve Muke Isusove u Maclju na žrtve komunističkih zločina, koji su ovdje počinjeni u svibnju i lipnju 1945. Konferenciju je pozvala novoosnovana Udruga Macelj 1945. za njegovanje uspomene na maceljske žrtve komunističkih zločina. Na konferenciji je govorio predsjednik Udruge Stjepan Brajdić, koji je kao mladi domobranski časnik preživio Bleiburg i Križni put, bio nevin osuđen na smrt strijeljanjem, a zatim pomilovan na 20 godina teške robije i oslužio deset godina po svim najzloglasnijim jugoslavenskim logorima. Od 150-tak pozvanih redakcija i novinara odazvalo se desetak izvjestitelja koji su po završenoj konferenciji zajedno s domaćinima posjetili spomen područje i novoizgrađenu crkvu.