Na književnom natječaju „Anka Petričević“ 2024./2025., koji je pokrenula udruga S. Marija od Presvetog Srca Anka Petričević, uz pokroviteljstvo Splitskog ogranka Društva hrvatskih književnika i Hrvatskog katoličkog društva prosvjetnih djelatnika, u žanru esejističke proze prva je nagrada pripala eseju Nevenke Nekić „Da noć ne ugasi zvijezde“. Uz autoričino dopuštenje objavljujemo nagrađeni esej. (hkv)

Da noć ne ugasi zvijezde

Nije dostatno umovanje bez pobožnosti,
istraživanje bez divljenja, radinost bez molitve,
znanje bez ljubavi, bistra pamet bez poniznosti,
studij bez božanske milosti, prodornost uma bez
božanski nadahnute mudrosti.

Sv. Bonaventura, Put duha k Bogu

Svatko tko traži Istinu i Ljepotu na koncu nađe Boga.

Čovjek se konačno otvori i pun mira prekorači prag kuće Gospodnje.

Svaka duša je jedinstvena i nije nalik ni jednoj drugoj.

Nad svakom dušom lebdi svjetlosna zraka Božja koja će sjemenke duboko u zemlji, čovjeka kao plodne njive, drhtavo pokrenuti za život.

Ako su tvrde i teške grude zemlje iznad sjemenki Života, trebat će ih razgrnuti i omekšati da bi se sjemenke istinskoga bitka probile kad sazriju i ostvare svoje savršenstvo. Ono će se ostvarivati kroz vrijeme rasta i primati u svoj osobiti bitak oblik, lik i duhovni sadržaj. Kao što zrno pšenice raste nauzgor prema suncu i nepogrješivo rađa pšenicu, tako i ljudski razvoj teče kroz tjelesni i duhovni, razumski i spoznajni proces. To su tajanstveni i donekle opasni procesi, a kod jednoga dijela ljudi, osobito u žena, u tom rastu nadasve se razvija emocionalni vid života. Sama činjenica da je žena predodređena za materinstvo, da u sebe prihvati, zakloni i hrani živo biće koje postaje i raste, predstavlja intimno jedinstvo tjelesnoga i duhovnoga. Razuma i emocija. Taj čudesni čin može biti zamijenjen nekim drugim ciljem kojem duša teži pa razum i volja odabiru poniranje u neke nove sfere koje će ispuniti nutrinu duše. Bogu ništa nije nemoguće, on je dao narav i muškom i ženskom biću i može promijeniti prirođeni razvojni tijek. Mnogo u tom rastu ovisi o darovima. Oni mogu ponekad posve istisnuti vječna pitanja i Boga i supstituirati na to mjesto egoističku crtu i primisao kako se osobnost i uspjesi razvijaju neovisno o sjemenu koje je Bog prije svih vremena usadio u plodnu grudu. Postojanje tupih i ravnodušnih za tu činjenicu vodi do snaženja sotonske mržnje prema teizmu, koja se osobito razvila u dvadesetom stoljeću i nastavila i ovom dvadeset i prvom koje promiče nesmanjenom brzinom, obavijeno izmaglicama ateizma, agnosticizma i globalizama svih vrsta, ispunjeno brutalnostima ratova i mržnje.

„Sretoh Te na svome umornome putu. Kao da si išao u potragu za izgubljenom ovcom…“ (Tajanstvo dubina)

Usred suvremenoga nemira i scijentizma koji ponekad nastoji zatrti svaku pomisao na biće kao spoj tjelesnoga i transcendentnoga, duhovnog, uzdiže se teološka i ontološka misao koja podjelu na muško i žensko tumači kao osnovne forme bitka, dvostruki oblik u kojem nastupa sav stvoreni bitak. Produhovljena ljudska bića na poseban su način otvorena za sebe i za druge po spoznaji te mogu i sebe i druge slobodno oblikovati. Čovjek u dubini bića osjeća da najdublja istina o svijetu koji ga okružuje nije loša: i nebo, i more, i travka i cvijet ili najmanji kamen izazivaju u njemu osjećaj poput onoga što je zapisao veliki kršćanski filozof sv. Toma Akvinski: »Svako je postojanje samo po sebi dobro«. A isto tako nešto mu govori da je sramotno i bolesno umanjivati zlo tako da ga se svede na malu mrlju ili nešto slučajno. Riječ je o Knezu ovoga svijeta kao uzurpatoru koji privlači kao onda na Nebu, kad je u najčudesnijoj slici ikada zabilježenoj, povukao zvijezde u padu, razjapljenih čeljusti čekajući da Majka rodi Spasitelja. U tome ljudskom trenutku pred slikom padajućih zvijezda ne može se ostati ravnodušan, odmaknut, skeptičan, bez moralnih konzekvenci, jer to nije samo ljudska priča, ona je i božanska. Ljudski je život isto tako i božanska priča i svaka započinje stvaranjem, a završava posljednjim sudom. Svaki je čovjek povijesni lik i nosi u sebi čudesne mogućnosti, avanturu života koja ima ključ što otvara samo njegovom rukom odabranu bravu na vratima iza koje postoji zemlja oslobođenja. U njoj se ne umire, iako neki na ovoj zemlji misle da je moguće ubiti vjeru u tu Vječnost. Danas kad se mnoštvo novih i starih pseudoreligija trudi dati čovjeku smrti do izobilja, kad se došlo na dijaboličke ideje eutanazije i drugih oblika fizičke ili duhovne smrti, kad svijetom lutaju ideje o nepostojanju Boga, o postojanju čovjeka kao novoga boga, a otvaraju se crkve posvećene spomenutom rušitelju zvijezda, scijentizam se raspolutio – jedan dio znanstvenika postaje najozbiljnijim vjernikom, drugi dio izjavljuje da je kraj svakoga života mračna rupa. Sve je nalik na onaj dan kada se nebo razderalo napola. Neki drže da je Krist završio na križu u ljepoti vjenčanja mladosti i smrti. Drugi čitaju već dvije tisuće godina one tajanstvene riječi: »Nebo i zemlja će proći, ali moje riječi sigurno ne će proći«. Čovjek je mnogo puta otupio osjetila, ali zapanjujuće proročanstvo nije mogao uništiti. Čovjek živi u svojoj samotnoj univerzalnosti i baš time postaje od svega odijeljen tom spoznajom.

„O pomozi mi, moja Ljubavi! Slaba sam i nemoćna…“ (Tajanstvo dubina)

Sve to pripada speciesu čovjeka i ono što ne pokazuje tu bitnu strukturu, ne može se nazvati čovjekom. Možda se upravo stoga utjecaji u duhovnom smislu i mogu nazvati duhovnim očinstvom kao i duhovnim majčinstvom.

***

Jaka i darovita osobnost klarise s. Marije od Presvetoga Srca kao da je naslutila prozirnost vlastite intime, neotkrivene duše koja se u dodiru s Božjim prodornim pogledom suzdržana pojavila pred samom sobom. Započinje u jednom trenutku otkrivati dubine svoje duše, veličinu književnih darova uz dobrotu i skrušenost. To je golemo jezero milosti i slabosti. Često se u početku osjećala vrlo, vrlo mala pred tim jezerom.

Bit će to kao unutarnji susret dvije anime: jedne oslobođene i nadnesene nad zemaljske efemerije, a druge još vezane za osobe i stvari. Trebala je postati jedno od »djece Božje«, slobodno u žrtvi kao znaku najveće ljubavi. A za to se trebalo boriti sa samom sobom. Divovska, antejska borba. Svijet je nudio sve čari upravo njoj koja je odabrala uz pomoć Boga Svjetlost, bez koje bi njeno biće ostalo zatvoreno u bedemima. Trebalo je njeno biće duhovnu zraku iz središta punine kako bi se zrno pjesničke ljepote spojilo s mučeničkom blistavošću Križa. U toj prividnoj kontradikciji provest će njena duša sav život sve do sutona tijela i smirenja u krilu Vječnoga. 

Riječi iz neznanih dubina bića izlazile su kao najveća vrijednost i rukovođ za cijeli život. Njene žive i prodorne riječi postaju slične očima, znala je reći: »Ovo nije od mene«. Osjećala je sigurnost koja vodi Istini, mogla je moliti uz Očevu pomoć ponekad rastresena i svjesna svoje malenosti kao prolaznik na putu slave što je nudio svijet. U napuklo i tvrdokorno ja izlijevala se milost iz čaše Ljubavi i Dobrote koju je oprezno i sigurno naginjao Vrtlar plavih noćnih cvjetova kad oči prividno spavaju. Sadržaj dragocjene tekućine ne tone u beskrajnu izgubljenost. Njena duša primala je i borila se protiv ovoga svijeta znajući: »… laž su djeca čovječja: svi da na tezulju stanu, od daha bi lakši bili« (Psalam 62,10).

Jake i istinite poduke Božje riječi imale su ponekad britku oštrinu. Izgubiti se svijetu! Ne osuđivati bližnjega! Odbaciti nečistoću misli! Ona je mlado vino pa će u zrenju morati umrijeti ovakvoj sebi!

Bili su to zahtjevi koji lome njen svjesni ego i dovode ju do plača u molitvi. Taj plač bio je znak pranja duše, oplakivanja vanjskoga sužanjstva. Sama sebi zabranjuje plač u molitvi. Ona zapisuje: Bože moj, učini da ostanem sama s Tobom!

Otac traži da ona baci pogled u tabernakul gdje Isus počiva u ukrašenoj pokaznici, da mu se pridruži u tom najsvetijem prostoru.

O takvoj samoći govori samoj sebi: moraš ostati sama, osamljena, da možeš biti s Bogom! To u početku nije lako ni moguće. Okružena je poslom koji ju po njenim darovima postavlja na javnu scenu i u njoj počinje borba s uznositošću. Dive joj se, njoj to godi, u njoj zvone svemirske note ljepote umjetnosti riječi mnogih velikana i to ju uzdiže iznad drugih.

Tu jedva da ima mjesta za tišinu i šutnju. Burni pljesak, svjetlosti slave, ljepota reda svemirskoga kretanja i zvon rijetkih riječi i tananih glasova, opčinjavaju njenu mladu i zanesenu dušu.

Ta je duša spremna za najveće bitke, svladavanje apstraktnih prostora umjetnosti glazbe riječi, što je u sferi apsolutno duhovnoga i omogućuje dodir s davno nestalim autorima. To je sublimacija ljepote koju je spoznala i kojom može vladati. To je dar, golemi dar od Boga i ona je toga svjesna. Kao da se njen život odvijao i rastao poput sonatnoga oblika, božanske kompozicije. Prvi stavak bile su mladenačke borbe, introdukcija, zahvati u suštinu veličanstvene beskrajne uzvišenosti pjesničkoga prostranstva; onda je slijedio andante – počeci sagledavanja vlastitog talenta i snage, izazovi i putovanja; kasnije su došli veliki uspjesi kojima je ona rukovodila sigurnom rukom – to je bio razigrani scherzo. Kad se približi životni finale, otvorit će se punina čudesnog larga, dirljivog kraja i čežnja za ljepotama koje je slutila da postoje samo u Ocu. Jer On je sve to navijestio, sva ta duhovna putovanja, blistavu raskoš otkrivanja kao da  njen prozor opran tankim nitima kiše postoji između zvijezde i srca. Nešto veliko pozivalo ju je na svetu jednostavnost u svemu, nešto poput onoga doživljaja kad je poslije polaganja zavjeta doživjela samoću i ljepotu prirode, kad je osjetila da Duh Sveti bdije nad njenom dušom.

„Ako me ostaviš, kao da ću izdahnuti na pijesku, kao riba koja je izvađena iz svoga mora…“ (Tajanstvo dubina)

O borbi koju ona mora voditi sa samom sobom, Otac je dobro znao: poučavao ju je, zahtijevao neosrednjost, tražio da iziđe iz sebe, da ode Svetome Trojstvu, branio da joj sjene ovozemaljskoga ne prekriju dušu. Postavio je pred nju tri postulata: živjeti jednostavno pred Bogom i ljudima. Prirodno, kao cvijet što se otvara, kao svijeća na oltaru. Zatim ljubiti sestre i bližnje, a nikoga ne osuđivati. U zajednici vršiti pravila reda, poštovati poglavare, ali ne biti ni na koga i ni na što navezana.

To je izrečeno tako jednostavno i čisto, a zahtijeva silno odricanje od sebe i ega. Zahtijevao je da se prepusti šutnji punoj bogatstva i Boga. Da bude duša šutnje. U šutnji je vjera jednostavna, mistična i sveta. Neka ide kamo ju Bog zove, neka prijeđe trošni most lagana poput vilina konjica, kao da ga nema. Odvodio ju je pred oltar i zatvarao zavjete polažući blago ruku na njenu glavu. I kad se odijeva u redovničko ruho, poučavao je, neka to čini kao da je tijelo tabernakul, kao da je oltar koji kiti.

Onda bi se vraćala u sobu i zapisivala oduševljena nadama koje su se rascvjetavale nakon Njegovih riječi. Gušit će ona sebe, ne baš uvijek uspješno, ali nosi ju silna snaga onih riječi što ih kazuje tajni glas: svaki dan ću ti doći s hostijom i kaležom. Ja te nosim u misnoj žrtvi. »Quod aeternum non est, nihil est.«

Njena pronicavost pomoći će joj da se otvori za ljubavi prema Isusu i Mariji, što je osobito čeznula. To i njoj otvara pogled na život kao radosni dar i potiče na krjeposti. Život je milost, čarolija.

U proljeće, u Marijinom mjesecu, bilježi kako joj dušu preplavljuje mir, vedrina i sveta sabranost. Tu ostaje kao u hramu: tišina, šutnja, tu prebiva Bog. Osjeća se kraljevski – ispunjena dobrotom, milinom i ljubavlju. Sluti da je ona kao i svako ljudsko biće ovdje zbog milosrđa, da je neistraživa pojava. Toga proljeća kao da je obuzima simfonična intenzivna ljepota neke samotne atmosfere.

Njena intimna bol skrivena je iza hoda kroz veličanstvene stihove, kroz arkadiju mladosti, u kojoj se među ljepotom skrivaju i zmije. Odupire se praznini i degeneraciji koje se nameću u društvu. Kad se pojavi osjećaj samoće, ona postaje cvijet kapra koji raste iz kamena neobjašnjiv i raskošan. Zapisi su puni obećanja, ptice pjevaju čudesno kao nekada svetome Franji, raspaljuje se iskra zamrloga života. Ona zna da je dijete Juga, da su joj fuge brazde u kamenu što dohvaća more.

Taj veličanstveni osjećaj često nestaje brisan vanjskim ili nekim unutarnjim uzrocima i duša zapada ponovno u noćnu bolnu tamu, mrak i tjeskobu. Sestru Mariju muči pomisao da je nemoguće dosegnuti Očeve zahtjeve jer svijetom dominiraju moći, strasti, sklonosti vezane za ovozemaljsko.

„Ne možeš ni shvatiti u kakvoj se i posvemašnjoj 'osami' nalazila duša moja; kakav sam napor morala uložiti da odstranim iz srca, duše i duha svaku navezanost, svaku osjetnu radost; svaki oslon na ljudsko biće. Propinjah se i raspinjah u sebi, ali sve uložih da ostanem sama u pustinji.“ (Tajanstvo dubina)

Potrebno je često iznova poraditi na tome da duh ostane ponizan, pročišćen, istančan, bezazlen i osjetljiv. To je veliko čišćenje koje traje godinama i u kojima tamna kontemplacija po Božjem dopuštenju prestane hvatati dušu, dušu što izlazi iz tamnice i okova u širinu slasti mira i prijateljstva s ljudima i Bogom. No, kao da uvijek preostane u duši neki talog koji se raširi  i iznova počinje gutati onaj svijetli dio.

Mistična komunikacija između dviju duša, Očeve i njene, poteče ne kao potočić, nego kao silna rijeka koja je abrazijom širila obale, nosila njenu redovničku dušu u zemlju gdje je Otac stolovao. Imaj samo ono što ti je potrebno za život, ništa više, niti jednu stvar, govori tajni glas. Svi glasovi su neuhvatljivoga izvora.

Slavni Cimabue naslikao je Poverella u donjoj crkvi asiškoj: u tamnome kutku stoji sitan i krhak, neuljepšan, upravo u tom siromašnom habitu, noseći na sebi gotovo jedno tisućljeće Božje misli i podupirući Crkvu slabašnim tijelom i golemim duhom. To je bila prava pokretačka snaga. Božji Glas ima izvor u srcu i u tišini duše progovara. Veliki Asižanin u mračnome uglu drži na plećima svu vedrinu i veličanstvenost Radosne vijesti koju će prenositi mnogi njegovi sljedbenici. Na isti način doživljavaš kao hodočasnik tamu i mistiku Porcijunkule obojenu davno rukom nepoznata slikara, zacrnjenu dimom svijeća i osvijetljenu vjerom.

Taj Asiz iz korijena svete Klare ima romantični sjaj grada na gori, on je kamena amfora sklada i ljepote, ali isto tako i dramski razigrani odsjaj u proteklom vremenu sukoba, sumnji i jada, svih minulih. Ovdje se pred hramom Venerinim Franjo odrekao zemaljskih dobara pa i oca, da bi pristupio Ocu. On je izjednačio svoju snagu ne samo sa svojim ocem, nego se poput titana toliko približio Ocu, da se stopio u predanju sa svim oblicima Njegovim i svega stvorenoga Njegovom rukom. Jer, odakle mu inače u tom sitnom i bolnom tijelu toliko užarene mase što zrači stoljećima. Pokriven s dvije bazilike on se uzdiže poput hostije nad Asiz i blista u noćima sveviđenja. Neka vječna radost lebdi nad gradom na gori. Iz toga se svjetla pojavila i sveta Klara.

Isus je znao da se đavao najviše boji vesela čovjeka koji je uronjen u istinsku Radost. Stoga je slutio kako se u svakom koji mu dolazi treba zametnuti sjeme te čiste radosti. Osjetio bi bez riječi što muči dušu i koliko je ogrebana egoizmom.

Sestra Marija u snoviđenjima samu sebe vodi kroz svoju pustinju: Moja duša mora biti Kristov kalež. U njoj mora vladati tišina punine, čežnja za mirom. Odlazim lakokrila nakon susreta s Ocem i putem govorim sebi: Bože moj, u sjeni krila Tvojih veselim se i daj mi milost da uvijek ostanem u sjeni Tvojih krila! Bože moj, nauči me ljubiti skrovitost, zaborav, križ! 

Odobravanje i slava nose u sebi i zemaljsku slast jednako kao i plemenito osjećanje, začaranost i ushićenje. Ovo rađa potrebu nadmetanja i želju za pobjedom na svom polju. Stoga se utječe Ocu u nadi da će savladati razum i volju, talente i bolni osjećaj da nije posve Božja. Kakva je to samosavladavajuća svijest kojom upravlja, kakva je to bitka da vjera donese samo Ljubav, ne dajući objašnjenja razumske spoznaje! U usamljenosti svoje redovničke sobe razmišlja i piše o želji da se preda samo slobodi od svake zemaljštine. »Oslobodi me od mene same!« Osjeća kako je teška i duboka tajna poniznosti. Nju dosegnuti gotovo je nemoguće uz javnost njena rada, uz brujanje glasova koji odobravaju njene uspjehe. Zahvaća ju suhoća u prsima, treba naći sebe u pustinji svijeta… Opasna je pustinja svijeta, izazovni su treptaji bučnoga života i mnoštva dodira u njenom radu. Stihovi otvaraju veliku radost, ali ona druga Radost treba postati njena prava baština. Noseći svoje nebo u duši duboko se klanja u zahvaljivanju. Bože moj, sačuvaj me svijeta! Otac je proniknuo u dubinu njene savjesti i duha ponavljajući kako veliki darovi traže veliku poniznost. Jedna od mogućih poniznosti je odreći se svjetovnih darova i pjevati Magnificat.

Moliti. Ne tražiti pravdu! Nikakvu, ni za sebe, ni za svoj narod! Tako zbunjena često stoji pred prozorima i gleda blistavo lišće u vrtu. Pomisli kako uvijek treba moliti jer i drveće moli. Grane su im kao sklopljene ruke. To vidi svojim očima. Jer i drveće je od Boga. Sav je stvoreni svijet od Boga. Tako ga je ljubio i veliki Siromašak iz Asiza. Svjestan je bio Siromašak da je Umbrija s blistavim gradom na brdu uvijek u njemu, da je tu na čudesan način Bog očitovao svoju ponovnu spremnost stvoriti biće s dušom dubokom, željnom Svjetla i Smisla. To Siromašak prenosi svojim sljedbenicima. To sestra Klara nosi u duši.

A dragi zavičaj u njoj, kao proplanak, tihi gaj i onda iskonsko more. Ona je uznemireno dijete juga. Taj komadić zemlje drži ju grčevito, iako ona moli da se dogodi »otrgnuće iz orbite zemlje«.

U dvojbama raste u njoj zahtjev da se ne razmrvi, nego ima na umu samo dužnost i Boga, da živi u neprestanoj čežnji za onim što je vječno, gladuje apsolutnoga. To je ujedno i Istina. Neka se ne naslanja ni na koga, samo na Gospodina. Pa ipak, u svemu se mora razvijati ljubav prema čovjeku kao slici Božjoj. Sebi umrijeti do zadnje žilice, postaje san. Ali to je teško ostvarivi Misterij. Ne može ga dosegnuti bez riječi što naviru iz moćnoga izvora.

Ta se velika bitka vodila kroz mnoge dane, da bi gradirala ovisno o vanjskim zbivanjima, nemiru i neslogama pa bi onda raskajana dolazila Ocu. Koliki preziru njenu potresnu i Istinitu riječ! Koliki namjerno prešućuju velike zanose i amfibijske putove njenih misli! Sva se utroba uskovitla dok u stihu priznaje svoje postojanje i nemogućnost odstupanja od svoga postojanja. Koliko je Otac dao, toliko i potražuje. Dužna je vratiti stostruko. A on je sve znao. Darivao ju je svim što je imao u svom bogatom siromaštvu.

Otac je mudar, on zna kako je teško biti sam i slab. Kao u stihu dragoga Tina. Zato joj kaže: Ako budeš slaba te ne mogneš stalno živjeti u ovim visinama, dođi ili mi piši pa ću moliti za te, trpjet ću za te.

Proročka Kristova duša zna da nije lako zamisliti nedodir ovoga svijeta i ispunjenje dužnosti bez emocionalne vezanosti za osobe! Za stvari. Otac je mističan i realan u isti mah, poznaje ljudsku narav. On zna sljedeće: kada bi provodila život posve na duhovni način, bila bi duh, a ne čovjek. Čovjek ima korak primjeren tijelu, a Otac zahtijeva divovske korake. 

Njegove su riječi što ih ona izgovara poput pečata koji ostaje zabilježen u duši. Tražio je silnu svetačku čistoću i govorio neka postane takva da se može reći: Bog je u tebi prošao svijetom! Bože, hoće li to ikada moći izgovoriti?! Ljepota i težina Očevih riječi daje neki bezgranični okvir njenu životu i razmišljanju u kojem se svaki tren spotiče na vlastitost, svoj mali neophodni egoizam, odsustvo krotkosti. To, krotkost i poniznost o kojima ona toliko govori, postavljaju se kao najteže dostignuti ciljevi. I ne samo to. Živjeti za Oca značilo je biti potresena, mučiti se od bola i pomutnje, straha i patnje, a ujedno divote. To je zahvat u sebe i svijet, odjednom, sunovratom misli s početka Stvaranja.

Ona je to uviđala, ali nje se nije doticala infantilna vedrina samozaborava u modernome svijetu, u kojem su već Djeca cvijeća započela rastakati nemoćan plijen kršćanske baštine nudeći se na oltar besramne žudnje za životom i neodgovornosti. Bijahu u jednakoj mjeri neosjetljivi za dobro i loše, ošamućeni narkoticima, odijeljeni od Boga, sjedeći u skupinama, diveći se imitacijama kakvih istočnjačkih gurua, puni prezira na svoje roditelje čija ih briga hrani. To je bio prvi ozbiljni odlazak u pustinju bezboštva koja je imala svoje bogove i mantre. Novi filozofi ponavljali su da se može biti »s onu stranu dobra i zla«, a sami su živjeli u izobilju i imali poslugu kao plemstvo prije one revolucije koja je giljotinom progutala svoju djecu. Kao naplavine razlijevale su se ove misli u dalekom, a tako blizom svijetu sestre Marije; postajale su komplementarne s ateizmom koji je bio dominanta izvan ovih divnih krletkinih rešetki u zaokruženom Marijinom svijetu. Iza tih gatri sažimala se dobra i plemenita misao obrane u sjeni mirnoga izobilja tišine i šutnje.

U takvom okviru žive duše o kojima svjedoče zapisi. Monasi staroga vijeka i Zavjeta. Treba želje i hrabrosti da se pojedinac izdigne iz močvarnoga duha svijeta i potraži unutarnju svjetlost koja je izvorno Božja. Tako počinje život intimne strasti i potraga za najdubljim metafizičkim izvorima svekolikoga ljudskoga bića. Treba biti u društvu onih koji nemaju zemaljskih strasti.   

Pred njom se uzdižu veliki likovi poput sv. Franje, Klare, njene Klare, pa Tereze Avilske, Katarine Sijenske. Divi se sljedbenicima. Gleda na svetkovini sv. Franje kako jedna nepoznata časna sestra potpuno predano moli, duboko zagrljena šutnjom i sluti da je to velika duša. Sveti Franjo, izmoli mi tu milost da me Bog preobrazi u sebe! Kako je divno sretati Krista u ljudima!

U tom posebnom trenutku, sretnome času nije bilo ničega osim sklada u dječjem biću, veličine poučljivoga učenika, osobnoga preobraženja. Ne može znati onaj tko gleda sa strane kakve oluje ili utihe vladaju u toj duši, ali ona se skrušeno i ponizno moli, pretvorena sva u šutnju, uzdignuta ponad tijeka običnosti ovoga svijeta. Kristova učenica. Molitva je Čaša dara i ljubavi kao sveti Gral iz legende za kojim treba tragati u ovome životu. Molitva sabire rasutost bića u izgubljenu beskraju ovosvjetske galame i vike. Molitva obasjava Križ posebnim svjetlom i uzdiže ga s onim tko moli ponad bezdana beznađa.

Moliti treba kad si dostojan, odmoran, svjestan. Nakon napornoga dana nema snage za sabranu molitvu, radije ostavi molitvu za bolji trenutak. Molitva je duboki zahvat u nepoznato i zaslužuje usredotočenost, a ne površno izgovaranje riječi.

Velike spoznaje donose i velike patnje. Koliko li je blizine Boga u njoj, one blizine koja je kao sunce naspram svjetiljke koju ona nosi u sebi! Hoće li ikada spoznati tajnu toga zamršenoga puta kojim traga za samom sobom da bi se presrela i ukorila, a onda približila onoj Očevoj skladnosti kojom ju odnosi ustrajno sve bliže slobodi i otvorenosti sveopće Ljubavi?

Kad je došao dan njene prve bolesti, bila je smirena, sređena i radosna. Začudo. I sve je dobro prošlo. Kao da su prošli dani kad bi joj sjene preplavile dušu i kad je molila Gospodina da pogleda na njenu bijedu.

Bilježi da je bilo dana kad bi se duša osjećala siva, suha, kao bez života. Ona zna da su istinite Očeve riječi kako je čovjek napastovan s dvije velike napasti: ohološću i osjetilnošću.

O, koliki su to zahtjevi i očekivanja! Njen duh je živahan i obilno nadaren i prodire u  misterij riječi, duh otvoren drevnim vratima iza kojih platonovski svijet zaumlja prethodi milosti.

Dan je Svetoga Bartola kojem su oderali kožu i u strašnim mukama ispustio je svoju dušu da ode Bogu. Bila je to strašna žrtva za koju su spremni samo izabrani.

Tada je na propovijedi kardinal Šeper rekao između ostaloga i to da je Bog poslao Abrahama u nepoznato.

Nije li svaki život put u nepoznato?

Nije li svaki put pun uspona i padova?

Nije li put u visine sastavljen od stuba žalosti i radosti?

Svjesna je da se duhovno uzdizanje sastoji od varijacija velikoga lajtmotiva sudara Ljubavi i Ravnodušnosti. 

Otac mistično uranja u dušu i svaki susret vodi prema Križu, prema Nebu. Stupila je na most i polako napreduje, dok ispod njega šume vode smrti. I sve je to nalik na onaj tekst iz Psalma 65(64): »Krotiš huku mora, huku valova i buku naroda. Oni što žive nakraj svijeta boje se znamenja tvojih; dveri jutra i večeri radošću napunjaš.«

Ništa se ne može učiniti ako Duh Sveti ne daje i ako duša nema velikodušnosti. Bit mističnog sjedinjenja s Bogom je savršeno sjedinjenje s voljom Božjom. Predati se i zaboraviti na sebe, ne ona, nego samo Krist, ponavlja u sebi.

Eh, kad bi čovjek živio izoliran od svjetine, od malih i velikih stresova! Ali često se obrana služi sličnim metodama kao i neprijatelj: »Dušmani me bijesno opkoljuju, bešćutno srce zatvaraju i ustima zbore naduto« (Psalam 17(16)).

Osobna je povijest umanjenica narodnosne, titra u njoj sumnja, rezignacija, beznađe, praznina i ništavilo, mutež i metež ovoga svijeta, pomisao na smrt i tragiku života. Sve to pretvoriti u karizmu svetofranjevačke odricateljske i zaigrane radosti, mogu samo karizmatični duhovi. Ona zna da su takve duše dužne vratiti još u ovom životu to obilje, prijeći na drugu obalu, spoznati pashalni misterij prijelaza i utjelovljenja, pokucati na vrata otkupljene vječnosti. Bit će to bitka koja ima svoj crescendo prema visinama do potpunoga smiraja. Lome se ovdje zemaljski kruh i Vječni kruh. I uvijek se dogodi da u kriznom trenutku Bog potraži čovjeka, pronađe neki ključ, jer Njemu ništa nije nemoguće. On nas nosi u Neizrecivo i kad nismo svjesni da su to krila Vječnosti. Jer, na koncu ostaje samo Vječnost koja nas razoruža jer o njoj ne znamo ništa. Ona je žuđena i plaši u isti mah.

Taj dobrohotni nježno obojeni splav preko uzburkanih voda, kakvima se znao Duh Sveti ponekad služiti, kao da olakšava zahtjevnost razgovora između Krista i Marijine duše. Taj se odnos pretvara kroz ove godine duhovnoga zajedništva u potragu Boga za čovjekom. Ona zna da je Bogu stalo do svakoga stvorenja, da je spasenje onoga najčistijega u ljudskom biću kao stalna žudnja koja sustiže nesigurne korake na ovoj zemlji, a sve nadstvarno i nadnaravno, nedodirljivo i neopipljivo koje počiva u duhu i duši, pripada najboljem dijelu čovjeka.

Njeni stihovi nalikuju na apstraktnu, blistavu čistoću božanske dionice, one žice na harfi koja odzvanja vjekovima, nalik na anđeoske zvuke sa slika Fra Angelica. Tamo, na tim slikama vlada savršeni mir i vjera lišena sumnje, gladi, žeđi i svega zemnoga i sve živi u nadnaravnoj vrijednosti, skladu i harmoniji. Nju slikar pronalazi u tajanstvenim i mističnim prostorima, iako je svijet i onda bio zagađen i grješan. Slikar je našao sklad u svom srcu i slikao čudesno lijepi svijet ljudi i anđela sjedeći u svojoj ćeliji.

Riječ je bila na samom početku. Otvara sestra Marija od Presvetog Bibliju – onako nasumce i čita. Čeka glas Gospodinov. Uzvikuje u sebi: Fiat voluntas tua! O, beata trinitas! Žudi za Majkom Božjom, misli da nema dovoljno dodira sa svetom zaštitnicom. Čita iznova i opet iznova evanđelje po Luki: »Komu je mnogo dano, od njega će se mnogo i tražiti; komu je mnogo povjereno, od njega će se više iziskivati.« Zna s. Marija da je njoj mnogo dano. Tolika snaga u pjesmama, toliko bogatstvo riječi, toliki snovi! Sve je to sakralno jer je ljepota sama, a opet ju odnosi u svijet profanosti i slave. Svaki nastup treba promisliti, provjeriti mnoštvo elemenata, osoba i stvari, okolnosti koje čine cjelinu. Tu je i njeno čelno mjesto, dostojanstvo osobe, poniranje u  misao koja kao da izvire iz neznane planine koja se u njenom kraju zove Jauk planina.

Nije lako u savršenim trenucima misliti na skromnost i poniznost. Sav se koncentriraš na svoj akord, na uplašenu riječ koja leti nebom, zaboravljaš da zapravo u tim trenucima uranjaš u bit mističnog sjedinjenja s Bogom koji je nadahnuo to djelo, lako zaboravljaš da je volja Božja darovala snagu i razum kojima je duša sjedinjena s moćima, mudrošću i dobrotom kao i radošću u dužnosti koju izvršava.

Radost čitanja psalmi sažetak je glazbe riječi. David je skladao i ostaje zapisano: Dilata os tuum et implebo illud! (Otvori svoja usta i ja ću ih napuniti!). Ali u ustima ne može biti zalogaj nekog drugog uživanja, komadić naravi koja guši svojom naglošću, praznina lišena težnje. Sve su to forme i stvari kojih se duša mora riješiti i zaboraviti sve ono što nije Bog. A tako je teško kad čovjek ima sjećanja. U njima su sačuvani trenuci slave i opijenosti ovozemnim uspjesima, u njima je, doduše, pohranjena i krjepost ufanja i vjere, a volja se naslanja na mnogo neduhovnih spoznaja.

Imala je s. Marija dar poniranja u nutrinu drugih. Znala je da kršćanin ne bi trebao nalaziti zadovoljstva u tome da izvršava dobra djela i provodi dobar život, nego da to čini jedino iz ljubavi prema Bogu. Bez te spoznaje razvija se slavičnost i oholost, omalovažavanje drugih, težnja za hvalom. U tom smislu svladati sebeljublje, a u isto vrijeme napredovati u stručnom savršenstvu, pravo je mučenje.

Tada bi se oslonila na Križ kao na štap koji joj pomaže na uzbrdici što se uzdigla pred njenim očima. Kroz mnoge zapise kao zlatna nit provlači se čežnja da ona posve uroni u mistični život.

„Koliko puta iskreno molih dubinom svoje duše i srca da mi se javiš – kao u prve dane; da oćutim da si uza me; da motriš boli moje…“ (Tajanstvo dubina)

Društveni su okviri sve prije nego li skloni Bogu i Crkvi. Materijalizam u najsirovijem obliku dominira javnošću, represivne mjere redovita su pojava vlasti prema svakom protivniku takve koncepcije i prava je hrabrost pokazati veličinu vjere u Boga, osobito u malim sredinama. Mnogi su trpjeli za vjeru, mnogi mučeni, neki ubijeni.

Da je Bog to htio ne bi nas tjelesnima stvorio, dao nam misao, namjeru, želju, čežnju, nadu. Sve to i ono osjetilno suspregnuti hoće snagu volje kojom se predajemo čistom dušom Stvoritelju. A kroz to srce ili dušu teče onaj uspomenički potok koji nosi ne samo lijepe, nego i teške i crne uspomene. U čovjeku se bore eros i tanatos kao simboli starih mitskih predodžaba, a u sebi sadrže i ljubav prema životu i strah od smrti. Ali bez Križa sve gubi najbitniju dimenziju, Božji bitak. Otac je bio č. s. Mariji kao svjetlo – obasjava put, daje snagu za pročišćenje duhovnoga prostora, donosi hrabrost, mir i tjera da se čovjek mijenja. Tu se sukobljuju ja, duša i sloboda. U nekovrsnoj kontradikciji stoji činjenica da Bog želi kao slobodan dar predanje duše i svekolike ljubavi u njegovu bezgraničnost koja će sve dovesti do usrećujućega sjedinjenja. A čovjek ima taj prgavi ego koji se sklanja kad druga osoba ide ususret, jer bi u nutrini nastao dodir koji neminovno izaziva promjenu. Namjera i želja ega je ostajanje u samostalnom nepromijenjenom stanju. To je milosno prebivanje u nerastvorenim tajnama zatvorene nutrine ljudske, a ne Božje. A duša potaknuta Bogom želi mistično pretvaranje amora, erosa u Božju ljubav – caritas, agape. To je nalik na duhovni spjev i mističnu mudrost koja ne traži toliko racionalno razumijevanje, koliko ljubav prema Bogu iako ga točno ne shvaća.

Mnogi su u čežnji za nadnaravnim spoznajama koje bi im svojom skrovitošću pomogle da u tajnosti dožive veličinu Duha i postojanost. Rijetki su kojima je to dano.

Rijeka Marijinoga života otjecala je u Očevu dušu a da ništa nije gubila i slijevala se u božansko more ljubavi i predanja.

Ljudska duša uvijek ima potrebu za mističnim dodirom. Sjeća se Marija kako je poljubila Kristove noge, a on je samo stajao i sagnuo glavu. Svjesna je svoje čežnje da joj se nekako javi – u snu ili onako neobjašnjivim prisustvom kao prije nekoliko mjeseci. O, dušo, kako si žedna tajne!

Očeve riječi odzvanjaju dubokim i mističnim glasom u njenoj duši koja vapi za njegovim vodstvom, a mora se napajati iz nečujnog uspomeničkog zdenca. Ima volju uzvratiti velikim djelima Bogu koji joj je dao toliko milosti, ali klone na nekom odricanju od ovozemnih ugoda. Treba još uvijek puno snage da se odrekne ove ili one dozvoljene sitnice, da se zaboravi u ovome ili onome, da prešuti, da ušuti, da se prilagodi, da se prezre. Ta gradacija do konačnoga unutarnjega poziva na svetost trajat će godinama i bit će to borba volje koja je odlučila dati se u Božje ruke.

„Još u ranim danima djetinjstva doživljavah da s Tobom stupam bijelom cestom.“ (Tajanstvo dubina)

Nitko ne posjeduje puninu kao ni savršenu Istinu i kao što je rekao papa Benedikt XVI.: »Mi ne posjedujemo Istinu, nego Istina nas posjeduje.« Nastoji Marija zaboraviti na samodopadnost razmišljanja o sebi i životu u kojem tama ovozemaljskoga smisla povremeno preplavljuje uz pomoć onoga gorostasnoga ja mnoge dobre odluke.

Njen hod je kao uspon i pad po neravnom putu i može ponekad reći: o, vrijeme i sretni časovi zaustavite svoj tijek! Ali prema Vječnosti mora se neprestano putovati, do samoga kraja života. Znao je to i sv. Augustin i kajao se: »Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio«. Jer nema istinite slike na ovoj zemlji »licem u lice« kako zbori apostol Pavao. Tako slabosti i kajanja ostaju skrivene od javnosti, a mnogi misle kako je odmah i bezbolno postala svetom ne znajući za borbu koju vodi  u dnu amfore svojega bića.

Tko je mogao gledati kroz dim ovoga svijeta i vidjeti čistu sliku duše i njenu žeđ za Raspetom Ljubavi. U tišini svoga samostana svijetli s. Marija skromnim ali čistim svjetlom sve do tihe smrti. Udaljena od ljudskoga zakonodavstva koje se sve izopačenije pojavljivalo da bi danas, u dvadeset i prvom stoljeću, doživjelo suludi pad u jamu infernalnoga. U njoj je mistični život postojao kao vječna čežnja, a isti je prepoznala u ranjenim dušama koje su dolazile po pomoć. Proživjela je život u zanosu, nastojala ga potaknuti i u drugima što jasno proizlazi iz njenih neumrlih stihova. 

***

Da parafraziramo papu Karola Wojtylu: sada kao čovjek na obalama zime, koja je pobijelila njene kose, ona je još uvijek obasjana svjetlom iznimne nadahnutosti Kristovom radosnom vijesti, oslonjena na Križ, milosrđe i žrtvu, u brevijaru stihova otkriva tajnu Ljubavi. Hoda kroz neizmjerni vrt Vječnosti, ogrnuta u svjetlo, napuštajući tame u svijetu. Ta jednostavnost i prodornost nije sasma protumačena i možda, kao sve što je posve spiritualno i ne će biti, pa i ne treba biti (čuvaj se onih koji sve znaju).

Zauvijek je čovjek vezan za onaj komadić zemlje na kojoj se rodio. Sestra Marija bila je Božja i zemaljska duša.

Uputi se, majko

Uputi se moja majko
U zalazak sunca, rano…

Pođi majko stranputice
Da mi dođeš, prije noći
Prije noći majko moja
Što me boji…
Što me boji…

Uputi se mila majko…

Priđi klance jadikovce,
Sici doce, oputnice…
Da mi dođeš prije noći
Prije noći što me boji,
Što me boji, majko moja.

Donesi mi majko moja
Sa kamena majko našeg
Miris vitra
Miris trava:
Kaduljice majko mila
Smilja ranog
I kovilja…

Jer se bojim da me ove,
Da me ove noći majko,
Ne zaguše, mila majko!

I ivice zdravilice
Ponesi mi sa Sidoča…

I melema štono raste
Na Gradini našoj majko

Odakle se vidi more…

Nevenka Nekić

(Prvonagrađeni esej na književnom natječaju „Anka Petričević“ 2024./2025.)

___________

Prosudbeno povjerenstvo novoga književnoga natječaja „Anka Petričević“ za neobjavljene književne tekstove kršćanskoga nadahnuća na temu „Da noć ne ugasi zvijezde“ 2024./2025., u organizaciji Udruge S. Marije od Presvetog Srca Anke Petričević, uz pokroviteljstvo Splitskog ogranka Društva hrvatskih književnika i Hrvatskoga katoličkog društva prosvjetnih djelatnika, ocijenilo je 125 pristiglih radova. U kategoriji „Veliko pero“ u žanru esejističke proze prvonagrađena je Nevenka Nekić, drugonagrađena Ružica Martinović Vlahović, a treću je nagradu dobila Fea Munitić. U žanru poezije prvu je nagradu osvojio Tomislav Marijan Bilosnić, drugu fra Antun Badurina, a treću Davorka Jurković Čerkez. U žanru kratke priče prvonagrađena je Ana Narandžić, drugonagrađeni Mate Ćurić, a trećenagrađeni Dean Ganza. U kategoriji „Mlado pero“ u žanru poezije prva je nagrada pripala Maji Korpar, u žanru kratke priče Luciji Prebanić, a u žanru esejističke proze Sunčici Grgić.

Nagrade laureatima dodijeljene su 23. srpnja 2025. u Imotskom, o drugoj obljetnice smrti književnice, prevoditeljice i likovne umjetnice Anke s. Marije od Presvetoga Srca Petričević (2. siječnja 1930. – 23. srpnja 2023.), po kojoj natječaj nosi ime.