Luka Perković

(1900. – 1948.)

NAŠA PJESMA

Noću me probude sumnje i kletve
i čaša vina u ruci sja;
u ovoj tužnoj hrvatskoj zemlji
to je utjeha sva.

Djeca nam tvrdi krušac jedu
konjići nad samom slamom stoje
u mraku se čuje sablasno zveckanje
to naši ljudi srebrnjake broje.

Ceste su nam blatne, strmenite
goniči viču, volići stenju
kako se jedni teško, a drugi lako
do svoga cilja penju!

Za objed dođu žganci bez soli
pred vilom gavana vodoskok pjeva
zašto bje Gubec? zašto Radić?
na žandarskom ramenu bajoneta sijeva.

O zemljo moja, moja ljubavi stara!
na te pljuju, meni u lica pada
pravdi se žalimo, al stan joj nepoznat
zar vječno bit će hulja koji za nju strada?

Ja čujem: u mraku brus se vrti
to se naše sjekire bruse
ej drveni stoče poda mnom, oživi!
kad drugi zajašu konje, da ne budeš kljuse.

Stanislav Šimić

(1904. – 1960.)

PREDSTAVA JESENI

Dobra večer, šumna krčmo grada!
Globetrotter jesen prispjela je zrakom.
Dan prođe mrk ko nebrijana brada.
Građani se sada slade brakom.

Jesen već odigrava svoj program.
Oblaci stoje: vjetar čekaju.
Povazdan su svakom suncobran,
Sjaj i slavu ljeta nijekaju.

Evo sat kad sjaju zvijezde i likeri
Brige su ovdje kao mrve sitne.
Monokl od elektrike imaju viveri,
u meni slike pijanoga bitne.

Mrak, makro, prostitutke voda.
Laterna svog svjetla ruku lijepu
pružila je ulici da hoda.
Noć hladnoće ima u svom džepu.

Tin Ujević

(1891. – 1955.)

ZIDOVI TIŠINE

Odmaraju se od Pariza
od saharina u Rotondi;
pa neki kažu svoja viza,
a drugi zbori o Giocondi.
Odmaraju se od Pariza
od saharina u Rotondi.

Grije se društvo u kafani,
kod kuće nitko nema drva,
Sve su to momci izabrani,
sve to – već stara – mladost prva.
Grije se društvo u kafani,
kod kuće nitko nema drva.

O kafe Maje, kafe Lila!
Daleka duša vas se sjeća
ko lista stabla Igradzila
nad džbunovima rosna cvijeća.
O kafe Maje, kafe Lila,
daleka duša vas se sjeća.

– Između Lile i Domea
pili smo slast haoma. –
Poema.
Boema.
A kad pane mrak
pitam se iz svog gnijezda
što radi gore zvijezda
i naš gospodin Žmak.

Vlado Vlaisavljević

(1900. – 1943.)

PJESMA ČOVJEKU

Otvori srca paučinast kut,
Druže moj.
Oštrim je kamenjem posut put,
Oblaka kaplje znoj.

Pred nama idu gusti redovi.
Za nama isto tako.
S planina na sve reže vjetrovi,
Mičemo se polako.

Lišće je drveća žuto od žalosti.
Mnogo smo, mnogo krivi.
Kriste, krv tvoje trnove mladosti
Sve to više sivi.

Gdje ćemo i kad stati, ne znam.
Daljina je puna grozote.
Laž je kad viču: Za mnom, ja znam
Vinograd besmrtne loze.

Otvori srca paučinasti kut,
Druže moj.
Večernje nebo prati naš put
Stideć se za porod svoj.

Antun Branko Šimić

(1898. – 1925.)

MLADIĆ

                 Ja poznajem bol mladića
   koji pobjednički pjev iz svoga izmučenog srca
                               u jutro pjeva
        sa željom da sva srca s njegovim zatrepte
                 i da se osluškujući glave prignu
                     u ćutanje i slatki zaborav

             Al pjev mladića nečuven od ljudi
                          padne natrag
               u njegovu ćutljivu samoću

   Ja poznam očaj blijed i bolesno zelenkast
s pogledom u prazna lica ljudi u sivom zraku
  i sa strahom ispred crnog bezdana u duši

            Ja poznam ponos mrk i tvrd
sa smjelim uspravljenim korakom što gazi
                 i s uhom koje iznutra
                glas svog Boga sluša

(PUT KROZ NOĆ: antologija poezije hrvatskog ekspresionizma, priredio: Branimir Donat, DORA KRUPIĆEVA, Zagreb, 2001.)