Željni sunca, doslovno, ali i povijesno

Osude i dalje

Uaoštrava se polemika Nobilova jugo-tabora naspram velike većine hrvatskih branitelja, generala i domoljuba. Sve je više udbinih žrtava koje svjedoče paklu koji je njima i njihovim obiteljima cjeloživotno počinila Udba. I to su samo one preživjele žrtve, a gdje su sve one ubijene, umrle ili emigrirale? Servira nam se i opširno Perkovićevo pismo, koje opet isto, traži pomilovanje od njemačke odavno pravomoćne presude za organiziranje okrutnog ubojstva, argumentima iz HOR-ta. Žalba odvjetnika dvojice udbaša već je bila odbačena još 2018. u Strasbourgu a što pri pisanju recentnog zahtjeva za pomilovanjem, odvjetnici prešućuju. Čini se Nobilu se nisu samo (opravdano?) smijali u Muenchenu na suđenju, nego je tragikomična ali prvo mučna i ova njegova zagrebačka “pravna” akcija. Da kažemo eufemistički. Mučna tolikima u Hrvatskoj.

Čini se petokrako prevrnuti generali, potpisnici zahtjeva za pomilovanje, nakon pravomoćne presude udbašima za pomaganje u teškom ubojstvu, grdo su se osramotili, i među svojim mnogobrojnim kolegama generalima. Osude pljušte sa svih strana, osim što su se zaletjeli i uletjeli u protivničku igru, podlu mrežu Lex Perković 2.

Povodom tih i inih udbaških ubojstava i podvala (sada na sam Uskrs), dragocjeni podatci, dokumentarni filmovi i serijali, knjige i dokumenti s portala Hrvatski križni put u nas se vrlo rijetko pojavljuju u medijima a prepuni su odličnih (i još uvijek prešućivanih) istraživanja.

Nisu samo žrtve komunizma

Nakon što je sinkronim udarom s dvije adrese (financijama Ministarstva i najmom gradskog prostora) zadavljeno Hrvatsko slovo, evo još jedne slučajnosti. Hrvatsko je društvo političkih zatvorenika – žrtava komunizma (HDPZ-ŽK) na zagrebačkom Trgu Petra Krešimira IV, pred zatvaranjem. Problem za hrvatsku državu i Grad Zagreb predstavlja dug Društva od niti 11.700 kuna. Vjerujte u to, ako želite.

No, mnogo je pak uvjerljivije da je razlog i ovog zatvaranja, ovog stečaja, u nepoćudnim a najavljenim planovima Društva. Naime, misleći da živimo u demokraciji, još 2014-te, za tadašnjeg predsjednika Društva, isticano je da HDPZ-ŽK ima u planu dva glavna projekta: izradu Leksikona hrvatskih političkih zatvorenika i otvaranje Memorijalnog centra žrtava totalitarnih režima. Predsjednik Marko Grubišić još je nešto heretički iznio u javnost, a nije smio: prema izvorima same Udbe od 851 aktivnog agenta u razdoblju od 1980. do kraja 1990-te 754 takvih prešlo je u nove hrvatske službe (SIS, HIS, SZUP) čime su nagrađeni i unaprijeđeni u novoj hrvatskoj državi. Njih 89 %!

I u Večernjakovu dokumentarcu iz 2015., naslova „Lex Perković, tajna udbaškog ubojstva“, Josip Perković, govoreći o prijelazu agenata Udbe u hrvatske službe, potvrđuje udbin podatak o 90% prelazaka. Bili bi oni i cijelih 100 % ali ponešto su im pomrsile bolesti, starost i visoke mirovine. Sjetimo se sada i ovdje namjere predsjednika Tuđmana da s novim i mladim kadrovima, bez Boljkovca i Manolića & co., stvori hrvatske tajne službe još 1993. i pokušaja državnog udara Manolića-Mesića (za koji je dlaka nedostajala pa da uspije) s proljeća 1994... Za rata! Dok je gotovo trećina Hrvatske bila okupirana.

Tako je nastao današnji silan problem u visini od niti dvije prosječne zagrebačke plaće duga HDPZ-ŽK-a. I nikome ništa. Slučajno. Nemojte misliti da bi tim planovima žrtava komunizma, nekima bila možda ugrožena hereditarna etnička prava i vječni biznis jer kud sad još i Centar žrtava totalitarnih režima? Nakon Centra Pupovac, Centra Kraus, Centra Kajtazi i Centra Habulin. Ma kakva lustracija?

Ukrajina

Što se biblijske patnje Ukrajinaca od barbarske ruske agresije tiče, njoj se kraj još ne vidi. Putin puni masovne grobnice posvuda po Ukrajini gdje god se pogleda. Za razliku od HOR-a kada se o satelitima malo u nas diskutiralo, danas je tehnika toliko napredovala da se u Ukrajini ništa sakriti ne može. Ali priznanje očekivati od lažljivog Putina (?) koji valjda još uvijek provodi (dvomjesečne) vojne vježbe...

S jedne strane nadu budi činjenica poraza Putinovih fašista poraženih na sjeveru, kao i to što se još ni na istoku ni na jugu ne naziru nekakve velike ruske pobjede, a koje su svi prognozirali na početku rata. Pobjede zbog strahovitog nerazmjera, evidentne ruske nadmoći u postrojbama te jačinom i brojem naoružanja. S druge strane, što s prolongacijom rata i s povećanjem gubitaka Putin više slabi, to postaje još barbarskiji i zvjerskiji pa prijeti ne samo Europi nego i svijetu grozomornim raketama. To da je brojnost, snaga i otpornost ukrajinske junačke vojske začudila cijeli svijet nije neobično, no izvanredno je neobično međutim, da je to Ruse, kao dugogodišnje gotovo insajdere u Ukrajini, savršeno iznenadilo. I ta Putinova srdžba svakim tjednom postaje sve opasnija.

Crna kronika

Ne znam primjećujete li, ali ne samo ruski već i domaći kriminal, i to onaj okrutan i šokantan, kao da je u porastu. Tek ćemo vidjeti je li (i) tome doprinijela dvogodišnja corona, koja nam je napokon pružila predah. Što jesen nosi, samo nebo zna i od kriminala ili od corone. O cijenama, koje su također kriminalne, izlišno je pisati, tek nas čeka pravi cunami poskupljenja najesen pa onda još i od siječnja 2023. udar s eurom... Nevjerojatno kako se uopće ne smije staviti ta tema na stol. Tema nužne odgode euro-udara, euro-troška za budžet, za proračun a koji ionako već dugo pucaju po brojnim uvezima. O tome je kao zabranjen svaki razgovor iako već imamo svih drugih udara i potresa koliko hoćete. Tako taj sirovi diktat uopće nema demokratsku alternativu, kako i dolikuje divljem stranačkom dvoumlju u kojem desetljećima tavorimo.

Iskopavanje krivice

Čim je objavio svoju imovinsku karticu, novi ministar prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine Ivan Paladina, postao je glavna medijska meta. Kao da je izvjesio crvenu krpu, rogovi su sa svih strana navalili. Kako se može biti tako mlad i tako bogat, tu nešto mora smrdjeti (!?) jer komunjarama svaka imovina smrdi (koja nije njihova). Trideset godina živimo u kapitalizmu ali mozgovi ofureni u komunizmu još to nisu u stanju shvatiti. Uopće ne sumnjam da će mu na kraju iskopati ako ništa a ono neku terasu kao Thompsonu ili neko zalijepljeno ime na zvoncu kao Žiniću. Vučji čopor pokušao je i s niskom plaćom supruzi, ono kao podcjenjuje suprugu, iskorištava ju, možda je i ženomrzac ali, opet ništa. No, skandal must go on jer, dok je afera Paladina tako jaka, „ne mora“ se pisati je li SDP-ova gradonačelnica Siska, Kristina Ikić Baniček (ljudi se pitaju hoće li promijeniti ime?) zaradila i platila globu zbog toga što Uskoku nije željela dati podatke koje je od nje tražio. Ni pravdoljubivi stanoprimac Peđa, ništa nam o tome ne kaže. Kad je bio najgušće Milanović je, u pokaznoj vježbi, iznenada iskazao veliko zanimanje za Sisak i ukazao se, posjetio drugaricu gradonačelnicu.

Ipak, najveća je perverzija i podla zamjena teza što neki novinari, nakon što svakodnevno razapinju Paladinu (a nemaju za to čvrstih dokaza doli hipotetskih), i tako proizvode nepostojeću aferu, postavljaju „logično“ pitanje: Pa može li uopće ministar obavljati svoj posao kad se evo već mjesec dana stalno mora baviti svojom imovinom? Može obavljati Bago, može.

Vic i tuga

Vic tjedna: „Polako se steže obruč oko Dodika, oko onih koji stvaraju probleme u BiH“.

Može nas zatim samo držati višemjesečna tuga koliko su dugo, i koliko snažno, diskriminirani Hrvati u BiH. Ništa nije uspjelo zaustaviti bošnjačko drsko i političko presizanje, pa će i u predstojećim izborima Hrvati opet biti suverenitetno izigrani i sami. Pod budnim okom majčice pravde, kraljice Europe. Još jednom se vidi koliko je bila i ostala nužnom Hrvatska zajednica Herceg-Bosna.

Javor Novak